Sjedinjene Države, Europska unija i NATO savez odlučno i ustrajno pomažu Ukrajinu u ratu s Rusijom ne samo financijski nego i vojno, odnosno oružjem i opremom. Koje su međutim granice te pomoći da rat ne eskalira u “krivom smjeru”?
Drugim riječima, može li uopće obujam vojne i financijske pomoći biti takav da Ukrajina na kraju iziđe kao pobjednik u ratu ili je takva opcija zapravo nemoguća s obzirom na resurse (pa i nuklearne) kojima Rusija i dalje, unatoč sankcijama, raspolaže objasnio je prof. dr. sc. Marinko Ogorec, stručnjak za sigurnost i predavač na Veleučilištu Velika Gorica u razgovoru za Glas Slavonije.
“Već od samog početka rata u Ukrajini bila je evidentna određena pomoć zemalja EU-a i NATO-a, te SAD-a i većine ostalih zapadnoeuropskih zemalja. U prvo vrijeme radilo se o nepodijeljenoj osudi ruske agresije, izglasavanju gospodarskih sankcija Rusiji te snažnoj diplomatskoj potpori napadnutoj Ukrajini. Kako je sukob sve više odmicao, a ukrajinske oružane snage pokazivale nevjerojatnu žilavost na terenu te visoku borbenu motivaciju, zemlje članice NATO-a i EU-a počele su pružati sve konkretniju potporu Ukrajini, u početku ponajprije humanitarnog karaktera, a poslije i ozbiljnu vojnu pomoć u raznim vrstama oružanih sustava. Naravno, to je naišlo na osudu ruskog državnog i vojnog čelništva, što je povremeno razultiralo i ozbiljnim prijetnjama uporabe nuklearnog oružja.
Čelnici EU-a i NATO-a te su prijetnje uvijek primali vrlo ozbiljno, jer se zapravo i radi o relevantnim prijetnjama. Naime, ruska nuklearna doktrina iz 2000. predviđa uporabu nuklearnog oružja kao odgovor na napad nuklearnim oružjem ili konvencionalnu agresiju velikih razmjera kritičnu za rusku nacionalnu sigurnost, što je donekle suženo izmijenjenom nuklearnom strategijom iz 2010. godine koja uporabu nuklearnog oružja svodi na situaciju “kada je ugrožen sam opstanak ruske države”.
U svakom slučaju, čelnici EU-a i NATO-a cijelo vrijeme dok pružaju potporu ukrajinskim snagama itekako vode računa da se rusko državno i vojno vodstvo ne osjeti ugroženim u tolikoj mjeri da bi pristupilo uporabi nuklearnog oružja, što bi svakako bilo moguće ako bi došlo do prenošenja borbenih djelovanja na teritorij Ruske Federacije (ne teritorij anektiranog dijela Ukrajine, nego nesporni, međunarodno priznati prostor Ruske Federacije). Sukladno tome, odmah je vrlo rezolutno otklonjena bilo kakva mogućnost neposrednog sudjelovanja vojnih postrojbi NATO članica u bilo kojem obliku ratnih operacija, a u nekoliko navrata je ukrajinskom predsjedniku Zelenskom jasno stavljeno na znanje da nikakav nadzor zračnog prostora iznad Ukrajine od strane borbenih zrakoplova NATO-a nije moguć jer bi to značilo neposrednu konfrontaciju s ruskim borbenim zrakoplovima i daljnju nekontroliranu eskalaciju sukoba. S druge strane, očigledno je i nastojanje ruske strane da ni “slučajno” ne lansira bilo koji od svojih borbenih sustava na prostor neke od zemalja članica NATO, unatoč doista žestokom i neselektivnom bombardiranju gotovo cijelog ukrajinskog teritorija.
Jednako tako, zapadne zemlje koje dostavljaju vojnu pomoć Ukrajini vrlo precizno doziraju sustave kojim se Ukrajina može učinkovito braniti, te izvoditi ofenzivne operacije taktičke razine, ali složene operacije strateških razmjera za sada ne.
Mora se naglasiti kako bez toliko izdašne (iako prilično selektivne) vojne pomoći zapadnih zemalja Ukrajini ratna kampanja bi već odavno imala drukčiji tijek, unatoč visokom borbenom moralu i srčanosti ukrajinskih ratnika. Prema sadašnjoj situaciji na ratištu, te novoj ruskoj strategiji temeljitog razaranja ukrajinske kritične infrastrukture nužne za život civilnog stanovništva, može se steći dojam kako je ruskom vodstvu u interesu što prije natjerati Ukrajinu, ali i čelnike vodećih zapadnih zemalja da sjednu za pregovarački stol pod ruskim uvjetima. Može se očekivati da će ukrajinsko vodstvo uz daljnju potporu zapada u sljedećem razdoblju nastojati steći što značajnije taktičke pobjede na bojištu, kako bi oni uz povoljnije uvjete sjeli za pregovarački stol s Rusima. U takvim okolnostima s prilično pesimizma mogu se razmatrati mogući termini pregovora kojima bi se završio (ili bar zaustavio) rat”, smatra Ogorec.
Cijeli razgovor pročitajte OVDJE.
RSS
