U nastavku našeg serijala “Jesmo li sigurni da smo sigurni?“, urednika Alena Ostojića, razgovarali smo s gospodinom dr.sc. Mirkom Bilandžićem.
Dr. sc. Mirko Bilandžić, znanstveni je savjetnik u trajnom zvanju i redoviti profesor na Odsjeku za sociologiju, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta nositelj je triju kolegija: „Sociologija nacionalne i međunarodne sigurnosti“, „Sociologija vojske i rata“ te „Terorizam i društvo“ čime je na akademsku razinu u Republici Hrvatskoj uveo studije terorizma. Predaje i na sveučilišnom Vojnom studiju zagrebačkog Sveučilišta gdje je nositelj modula za vojnoobavještajnu specijalizaciju. Predaje na Intelligence College in Europe. Nastavu izvodi na četiri doktorska studija: na Odsjecima za sociologiju i Informacijsko-komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta i na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na Sveučilištu Sjever, kao i na poslijediplomskom studiju Oftalmologija i optometrija (Medicina i sigurnost: Biometrijski sustavi identifikacije osoba) Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Kao gost-predavač predaje i na međunarodnoj Ratnoj školi Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Suautor je programa poslijediplomskog specijalističkog studija „Upravljanje krizama“ na Sveučilištu u Zagrebu kojem je i voditelj od 2011. godine. Od 2008. glavni je i odgovorni urednik znanstveno-stručnog časopisa Polemos za interdisciplinarna istraživanja rata i mira. Predstojnik je Katedre za vojnu sociologiju na Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Obavljao je funkciju direktora sigurnosti Europskih sveučilišnih igara Zagreb-Rijeka 2016. Područja osobitog znanstvenog interesa su niz područja iz okvira prvenstveno sociološke znanosti i političkih znanosti: nacionalna sigurnost, međunarodna sigurnost, socijetalna sigurnost, terorizam, protuterorizam, obavještajne studije, komparativni sustavi nacionalne sigurnosti, teorije sukoba, teorije moći. Kao rezultat znanstveno-istraživačkog rada objavio je 10 knjiga, 50-ak znanstvenih i stručnih radova te izradio 40-ak prikaza i recenzija knjiga i radova u znanstvenim i stručnim časopisima. Važnije njegove knjige su: Sport i nacionalna sigurnost: terorizam, špijunaža i korupcija u nogometu i ostalim sportovima (2019, suautor); Nacionalna sigurnost: prognoziranje ugroza (2019); Sjeme zla: uvod u studije terorizma (2014.), Poslovno-obavještajno djelovanje: Business intelligence u praksi (2008); Sjeverna Irska između rata i mira (2005.); Osnove nacionalne sigurnosti (2005., suautor) te Diplomacija i obavještajna aktivnost (1998.).
Godinama pratite globalne sigurnosne trendove. Što je po vašem mišljenju trenutno najozbiljnija globalna prijetnja?
Suvremeni svijet dvostruko je obilježen. S jedne strane posthladnoratovsko razdoblje karakterizira, riječima njemačkog sociologa Ulricha Becka, “društvo rizika“ (risk society) u kojem je rizik bez presedana u pogledu mogućnosti kalkulacije na temelju povijesnih uzoraka. Rizik, koji je sastavni dio svakodnevnog života, proizlazi prvenstveno iz neizvjesnosti koje je stvorio društveni razvoj. Društvo bez rizika je naprosto nemoguće, rizik je neizbježan, prisutan i stalno rastući fenomen u okvirima uređenog društva. Stoga, suvremene rizike nije jednostavno niti izbjeći niti kontrolirati. Ti su rizici neograničeni u pogledu vremenske i prostorne mobilnosti, dakle, ukupne društvene, a time i interakcije u pogledu rizika u globaliziranom se svijetu šire kroz prostor prelazeći granice nacionalnih država, a sužavaju kroz vrijeme, pri čemu je destruktivni potencijal rizika sve veći. Stoga je i problematika provedbenih sigurnosnih politika bitno redefinirana: umjesto upravljanja nesigurnostima (insecurity) sve se više upravlja neizvjesnostima (uncertainty), kao rizicima visokog stupnja čiju vjerojatnost događanja, i uz uporabu scijentizma, je teško predvidjeti, pri čemu nisu rijetki ni slučajevi suočavanja sa „nerješivim neizvjesnostima“. U ranijem razdoblju u suprotstavljanju i eliminaciji prijetnji koje su bile mjerljive, odluke su se temeljile na povezivanju sredstava i ciljeva, uzroka i posljedica. No, u „društvu rizika“ paradigme su promijenjene. Za razliku od prijetnji koje su procjenjivane u racionalnim okvirima u terminima namjera i sposobnosti aktera, procjene rizika se temelje na vjerojatnosti kao mogući budući događaji te njihovim posljedicama. Mogući budući događaji su okvir za sadašnje akcije u pogledu eliminacije ili sprječavanja tih budućih događaja. Stoga je „društvo rizika“ i društvo refleksivne racionalnosti. Naime, načini na koji se pokušavaju riješiti problemi postaju problem sam po sebi, kao što svjedočimo u nizu slučajeva uvođenja „izvanrednih stanja“ i izvanrednih mjera u suočavanju s novim opasnostima. S druge strane, suvremeni svijet u kontinuitetu je tranzicije međunarodnog poretka: istovremeno je unipolaran, interpolaran, bipolaran, multipolaran i međuovisan, to je svijet koji je politički, sigurnosno i gospodarski sve kompleksniji i sve prijeporniji, dok je istodobno s rastućom multipolarnošću i opadajućim multilateralnim mehanizmima usuglašavanja različitih interesa i rješavanja sukoba i prijepora. To je okvir u kojem svijet ima kontinuitet kriza institucija i hipokriziju u pogledu dovođenja u pitanje i narušavanja temelja na kojima je sazdan. Stoga je svaka prijetnja koja poprimi globalne dimenzije ozbiljan sigurnosni izazov bez obzira je li riječ o terorizmu, zaraznim bolestima, financijskim krizama, prirodnim klimatskim ugrožavanjima ili povratku klasičnih vojnih ugrožavanja u vidu međunarodnih oružanih sukoba (međudržavnih ratova) nakon niza desetljeća nestanka sa svjetske sigurnosne scene i dominacije „novih ratova“.
Što je najveća prijetnja u Hrvatskoj? Nedavno ste ustvrdili da je to korupcija.
Suvremena Republika Hrvatska sigurna je država. Empirijske analize Global Peace Index 2024 to uvjerljivo potvrđuju. Među 163 države svijeta Hrvatska se nalazi na 15. mjestu, dok je među europskim državama na 11. mjestu. No, to ne znači nepostojanje određenih ugrožavanja i izazova nacionalnoj sigurnosti u pogledu razine kvalitete života i razvojnih aspekata nacionalne sigurnosti. Socijalnoznanstvena analiza unutarnje i vanjske empirije primjerenom metodologijom ukazuje na nekoliko ugrožavajućih izvora i sigurnosnih fenomena kako na razini unutarnje tako i vanjske sigurnosti. Unatoč povratku klasičnih međunarodnih oružanih sukoba na svjetsku scenu nakon desetljeća dominacije „novih ratova“, čije refleksije su izazov i za nacionalnu sigurnost Hrvatske, još su uvijek postojane i utemeljene stručne procjene da Hrvatskoj ne prijete konvencionalna vojna ugrožavanja u predvidivoj budućnosti, što znači da nevojno područje ostaje u središtu interesa. Ekonomska sigurnost, sigurnost gospodarskog sustava i gospodarski razvoj zasigurno su na prvom mjestu. Demografska pitanja i pitanje iseljavanja obrazovanih i nezadovoljnih dijelova populacije izazov su nacionalne sigurnosti. Korupcija je specifičan ugrožavajući čimbenik. Makar u silaznom trendu (u pogledu razmjera materijalno-financijske štete i društvene svijesti), korupcija je godinama ključno obilježje hrvatske scene što kontinuirano potvrđuju i empirijska izvješća Transparency International. Tzv. sustavna politička korupcija dominantan je oblik upravljanja Hrvatskom barem 20-ak godina, dominantan oblik društvenih odnosa, osvajanja vlasti i održavanja na vlasti. Takav model u nešto ranijem razdoblju nije rezultirao samo urušavanjem, uništavanjem ili pljačkom hrvatske države i hrvatskog društva, već su postojani nepotizmi, klijentelizmi, kronizmi i prljavo-partikularni interesi i trgovina utjecajima doveli do negativne kadrovske selekcije i bitnih deficita institucionalnih državnih kapaciteta. Ukupno, sustavna politička korupcija ugrozila je nacionalnu sigurnost Hrvatske, i riječ je o ugrožavanju iz unutarnje okoline. Protuterorizam i s njim povezana krizna žarišta i ugrožavajući procesi koji proizlaze iz terorističkog kompleksa važan su sigurnosni izazov. Hrvatska nije izuzeta od terorističke prijetnje, i ne samo islamističke. Međunarodne dimenzije nacionalne sigurnosti Hrvatske odnosno obveze izvršavanja savezništva koje proizlaze iz članstva u euroatlantskim integracijama jedno su od presudnih područja nacionalne sigurnosti i nacionalnih interesa. Regionalna sigurnost, uz ekonomsku sigurnost i korupciju, možda je i najveći izazov na nacionalnu sigurnost Hrvatske u predvidivoj budućnosti. Nesigurnost jugoistoka Europe je postojana, a svaka nesigurnost u regiji udar je na nacionalnu sigurnost Hrvatske. Ipak u tom kontekstu opcija eskalacije nasilja kao konvencionalnih vojnih djelovanja je isključena. Izazov nacionalnoj sigurnosti Hrvatske predstavlja i izgradnja društva. Cilj i smisao nacionalne sigurnosti jest sigurnost društva, dok je takva sigurnost društveno uvjetovana. Sigurnost i društvo su neodvojivi i ostvarenje sigurnosti uključuje postojanje pravednosti, blagostanja, socijalnog povjerenja i povjerenja u institucije te slobode. Stoga su eliminacija umjetno stvorenih političkih i socijalnih podjela hrvatskog nacionalnog korpusa te povezivanje potencijala hrvatskog naroda u RH i iseljeništvu, izgradnja socijalne pravednosti, usmjerenost općem dobru, društvena solidarnost, društveno i institucionalno povjerenje, aktiviranje ukupnih socijalnih potencijala itekako relevantne kategorije nacionalne sigurnosti.
Kako gledate na hibridne prijetnje? Koliko one doista mogu iznenaditi? Jesu li ih stručnjaci dovoljno anticipirali?
Znanstveno-stručna javnost i sigurnosni policy praktičari nepodijeljenog su mišljena da hibridni rat nije novi sui generis pojam. Makar je koncept nepobitno u modi, riječ je o tisućljetnoj praksi. Upravo je, gotovo, pomodarska praksa uporabe pojma dokaz kako prvenstveno politika, a i javnost utječu na sigurnosne ekspertize, eksperte, ali i liminalne studije sigurnosti. Prikazivanje hibridnog rata kao jedinstvenog specifičnog suvremenog fenomena spada u okvire onoga što ugledni stručnjak za strategije Colin Gray naziva „posadašnjavanje“ (presentism): tendenciju svake generacije da problem s kojim se suočava vidi kao novu jedinstvenost bez uvida u moć povijesnog kontinuiteta tog fenomena. Općeprihvaćeno generičko određenje pojma hibridni rat (gibridnaya voina, u ruskoj terminologiji) nije postignuto. Hibridno ratovanje je socijalni konstrukt. Pojam ne posjeduje intelektualnu i stručnu koherentnost budući da ga različiti akteri različito definiraju ili se pak identični sadržaji nazivaju različitim imenima. Generalizacija raspoloživih definicija ustvari ukazuje da je riječ o dvosmislenom i nejasnom pojmu, nestabilnom analitičkom konceptu bez čvrstog uporišta u pogledu značenja, u sivoj zoni na razmeđi rata i mira. Uostalom identični sadržaj naziva se različitim pojmovima: hibridni rat, hibridno ratovanje, hibridne prijetnje, hibridni sukob, hibridni neprijatelji, nelinerani rat, netradicionalni rat, specijalni rat, novi ratovi, ratovanje četvrte generacije, asimetrično ratovanje…Praktično, svaka prijetnja može biti hibridna ako nije determinirana isključivo jednom formom i dimenzijom djelovanja. Ako se pak bilo koja prijetnja ili uporaba sile etiketira kao „hibridna“, pojam gubi svoju značenjsku vrijednost i izaziva konfuziju umjesto pojašnjavanja. To je i razlog zašto stvarno sigurnosno značenje „hiridnih prijetnji“ nije dostatno anticipirano, a onda je jasno da ni sigurnosni policyji nisu adekvatni. Analize sadržaja i frekvencijske analize omogućuju ekstrahiranje ključnih obilježja pojma hibridni rat. Hibridni rat jest multimodalni i multivarijantni sukob bez jasnih granica tipova ratovanja. Hibridne se prijetnje odnose na bilo kojeg protivnika koji u području sukoba simultano i adaptabilno primjenjuje kompozitni model konvencionalnih, iregularnih, terorističkih i kriminalnih akcija i sredstava. To je sofisticirana kampanja koja kombinira konvencionalne vojne operacije, operacije niskog intenziteta, specijalne operacije, ofenzivne cyber operacije te propagandno-psihološke operacije posredstvom socijalnih i tradicionalnih medija s ciljem utjecaja na percepcije i stavove javnosti. Primjenjuje se od strane pojedinog entiteta ili u kombinaciji državnih i nedržavnih aktera, od strane zasebnih snaga ili naizmjenično od strane identičnih pojedinih snaga s ciljem ostvarenja sinergijskih učinaka.
Vidite li rješenje za sukobe na Bliskom istoku?
Bliski istok u recentnoj povijesti među najizraženijim je svjetskim kriznim žarištima. To je iznimno turbulentno područje, jedna od najnestabilnijih regija u svijetu, istodobno najsmrtonosnije područje u kojem su opseg i intenzitet nasilja među najizraženijim u svjetskim relacijama. Istovremeno to je socijetalno i najheterogenije područje. Proizvodnja kaosa i razaranje država na Bliskom istoku u tom su kontekstu postojani i, nastavljaju se i dalje. Učinci nasilja u tamošnjim su sukobima višestruki: oni su homogenizirajući, heterogenizirajući, fragmentirajući, integrirajući, sve to zajedno, ali i često uvod u nove cikluse nasilja. Sigurnost je u središtu strateških promišljanja svakog od aktera pri čemu su to promišljanje i strateške akcije koje iz tog slijede i usmjereni na regionalne aktere, a ne aktere izvan regije. Među akterima (državama) postoji snažna sigurnosna međuovisnost te sigurnosna interakcija. To znači da i ugrožavanja sigurnosti pojedinog aktera dolaze od strane drugog regionalnog aktera. Primarni sigurnosni interes bliskoistočnih država jest njihov međuodnos što je okvir unutar kojeg se događaju sve interakcije. To je i područje dominacije transnacionalnih identiteta (religijski, etnički, lingvistički) koji uokviruju sukobe primjerice: sunitsko-šiitski, perzijsko-arapski, arapsko-izraelski, tursko-kurdski, islamističko-sekularni, itd. Njihova politička i ideološka obojenost sigurnosni je izazov bliskoistočnim akterima. No, akcije bliskoistočnih država nisu umjerene na supstancijalne reforme u odnosu na identitetske izazove, već na sekuritizaciju ugrožavajućih identiteta koji su, dakle, označeni sigurnosnom prijetnjom egzistencijalnog karaktera. Regionalnu bliskoistočnu dinamiku sukoba, a time i aktualne sukobe, moguće je promatrati tražeći odgovor na pitanje kako se upravlja regionalnim sigurnosnim poretkom: posredstvom suvereniteta ili sektaštva (sectarianism). Regionalni sukobi posljednjih desetljeća, organizirani su i provode se na razmeđi suvereniteta i sektaštva. Desetljetna sirijska kriza najbolji je dokaz. Višedimenzionalan je to sukob čija se slojevitost očituje na socioekonomskoj razini, etničkoj i vjerskoj razini te regionalnoj i međunarodnoj razini. Radi li se o krvavom građanskom ratu, nizu ratova i sektaškom nasilju unutar njega ili pak „ratovima unutar ratova“, internaliziranim vanjskim utjecajima i proxy ratovima ili internacionaliziranom građanskom ratu? U konačnici, slijed događaja od pobune sirijskog naroda za boljim životom preko niza ratova doveo je do pada režima i ustoličenja islamista oličenih u slijednicima Al Qa’ide. To je okvir unutar kojeg se ne postižu rješenja sukoba, a kada se i postižu, pojedino rješenje je uvod u novi sukob suprotnog predznaka. Bliskoistočno područje opterećeno je nizom „produljenih društvenih sukoba“ (Protracted Social Conflict). Riječ je o dugotrajnim sukobima s velikim ulozima, u kojima sudjeluju cjelokupna društva (i s elementima ratovanja), pri čemu sukob djeluje kao faktor socijalnog identiteta i solidarnosti. Ti sukobi nisu pojedinačni događaji niti su skup događaja, nego su zapravo procesi. Drugačije kazano, riječ je o tvrdokornim sukobima za koje nije lako pronaći rješenje, a pitanje je jesu li uopće i rješivi. Stoga je za Bliski istok važnije uspostaviti modele mirnog suživota nego rješenja sukoba. Recentni rat Hamasa i Izraela uklapa se u naznačene okvire. Palestinsko-izraelski odnosi od Drugog svjetskog rata do danas zasigurno su jedna od središnjih bliskoistočnih kriza. Važnost palestinskog pitanja i palestinsko-izraelskog sukoba za Bliski istok ukazuje i na izvjesnu geopolitičku regionalnu rekonfiguraciju s bitnim implikacijama za međunarodnu sigurnost. Analiza dosadašnjih učinaka rata i kontinuiranih sigurnosnih indikatora ukazuju da se u predvidivom razdoblju budućnosti dva scenarija učinaka tog sukoba čine izglednijima. Destrukcija operativnih vojno-političkih kapaciteta Hamasa, izraelska okupacija Gaze i kraj postojeće forme Palestinske samouprave te latentna opcija regionalnog sukoba koji će uzrokovati trajniju destabilizaciju Izraela. Palestinsko-izraelski kompleks stoga će i dalje ostati ključna točka regionalne i međunarodne sigurnosti.
Kakva su vaša predviđanja za situaciju u Ukrajini?
Trogodišnjem brutalnom ratu u Ukrajini s milijunskim žrtvama ne nazire se kraj. Time je i ishod ruske agresije neizvjestan. Dosadašnji tijek rata, započetog protupravnom, neopravdanom i nepravednom ruskom agresijom na neovisnu Ukrajinu, agresijom koja je skršila sve standardne, vrijednosti, načela i pravila međunarodne sigurnosti, potvrđuje postavke da je to bila iracionalna ruska odluka. Ruska agresija na Ukrajinu nije pitanje neizbježnosti rata, već stvar izbora. Rusija je imala, čini se ne kao jedan od scenarija u strateškom, rusko-ukrajinskom odnosno s tim povezano rusko-Zapadnom, sukobu, već kao prikriveni, primarni plan invaziju na Ukrajinu. Konačno, ruska agresija, kao posljedica, poništila je i uzroke i povode ukrajinskog sukoba. Rat je postao središnji problem i nakon njegova početka nema povratka na staro, posljedice za Ukrajinu, Rusku Federaciju i međunarodni poredak su kapitalne. Ruska strana nije i ne može ratom ostvariti niti jedan strateški cilj, može ostvariti tek dugotrajnu destabilizaciju Ukrajine. U ruskom nastupu strateški cilj nije nit jasan. Je li to osvajanje Donbasa, Krima, osvajanje dijelova Ukrajine istočno od rijeke Dnjepar, okupacija Ukrajine i rušenje i eliminacija vlasti, instaliranje proruske vlasti i promjena ukrajinske politike u pogledu neutralnosti, i u konačnici nekakva „inscenirana aneksija“. Sukcesivna nezakonita aneksija četiriju, privremeno, djelomično ili potpuno okupiranih, ukrajinskih pokrajina (Donjeck, Luhansk, Herson i Zaporižja) koje obuhvaćaju 15-ak posto ukrajinskog teritorija (oko 100.000 km2), a koja je završena u rujnu 2022. tek je destabilizacija Ukrajine. Makar je ishod oružanih djelovanja u rusko-ukrajinskom ratu neizvjestan, politički aspekt rata izvjestan je barem u dva aspekta. Prvo, ruska demonstracija sile, eskalirajuća diplomacija prinude, i konačno neopravdana agresija na Ukrajinu s globalnom prijetnjom nuklearnog terora, istovremeno je projektivno-anticipirajući obrazac i za ostale države ruskog „bližeg inozemstva“ u odnosu na zapadne aspiracije. Još je ozbiljnije pitanje je li to kraj? Jesu li apetiti ili strateški revolt Vladimira Putina prema Zapadu zadovoljeni? Drugo, Ruska agresija na Ukrajinu istaknuto mjesto u međunarodnoj sigurnosti i međunarodnom poretku ima i s obzirom na činjenicu da je rat u Ukrajini zacementirao temelje „novog hladnoratovskog poretka“: povlače se linije podjele interesnih zona ili zona utjecaja zagarantiranih i učvršćenih na nuklearnom teroru. Američko (Zapadna)-ruska međusobna sekuritizacija država (međusobno proglašavanje neprijateljem) opetovano ustanovljena i potaknuta ruskom agresivnom politikom prema Ukrajini, bila je na sceni kao temelj hladnog rata.
Hoće li povratak Trumpa u Bijelu kuću imati utjecaj na globalna sigurnosna pitanja?
Predsjednik SAD zauzima središnje mjesto u američkom političkom sustavu (tzv. predsjednički sustav), jedini ima pravo govoriti i djelovati u ime SAD kao cjeline. Predsjednik obnaša nekoliko uloga: državni je poglavar, šef izvršne vlasti, šef diplomacije i obavještajnog sustava, vrhovni zapovjednik oružanih snaga s ratnim ovlastima (war powers) njihove efektivne uporabe te ima i bitnu (su)zakonodavnu ulogu gdje, primjerice, može prigodom godišnjeg obraćanja Kongresu sugerirati donošenje zakona, sazvati izvanredno zasjedanje Kongresa, uložiti veto na zakone izglasane u Kongresu, nadležan je za sklapanje međudržavnih ugovora koji zahtijevaju 2/3 ratifikaciju u Senatu. Bez obzira na ogromnu moć, predsjednik je ipak institucionalno i ustavno ograničen. Pozicija američkog predsjednika, kao sile koja još uvijek jedina nesporno ima sve atribute ukupne moći (ideološke, vojne, političke i gospodarske) stoga je i najmoćnija pozicija na svijetu. Američki predsjednik čelni je čovjek američke nacionalne sigurnosti i svaki njegov potez činjenja i nečinjenja ima posljedice za međunarodnu sigurnost. No, to ne znači i rješavanje svih kriznih žarišta: njihova kompleksnost izvan je dosega rješavanja od strane jednog aktera, makar on bio i američki predsjednik. Naravno i opcija mogućeg američkog zaokreta i stanovitog etabliranja puta k izolacionizmu u eri novoizabranog američkog predsjednika, barem u nekim aspektima, ne može se zanemariti.
Sada kada je ured europskog javnog tužitelja u Hrvatskoj dobio snažan udarac od glavnog državnog odvjetnika, vidite li da bi se itko mogao kvalitetno boriti protiv korupcije u Hrvatskoj?
Borba protiv korupcije je zadatak svih društvenih i državnih struktura, kao i pojedinaca, u bottom-up i top-down procesu. To uključuje lege artis i bona fide funkcioniranje na svim razinama i u svim područjima, u skladu sa zakonom, profesionalnim zakonitostima i profesionalnom etikom u ime progresa hrvatske države, hrvatskog naroda, hrvatskih državljana i građana. Upravljanju hrvatskom državom i institucijama potrebne su javne politike (policy) bazirane na ekspertizama i znanju, a ne paušalne javne politike koje generiraju apologetske činjenice. Politička patologija koja uključuje političku demagogiju, hipokriziju, korupciju i političku manipulaciju treba postati stvar prošlosti. Upravljanje kadrovskim resursima treba biti bazirano na sposobnosti i konkurentnosti, jednakosti šanse i odgovornosti, a ne partikularno-interesnoj podobnosti i nejednakosti. Ured europskog i javnog tužitelja i državno odvjetništvo imaju jasnu ulogu: kazneno procesuiranje počinitelja kaznenih djela, uključivo i koruptivnih, svatko u području svije nadležnosti. No, to je tek borba protiv posljedica korupcije s (protu)pravnim značajkama. Korupcija je, pak, mnogo širi sigurnosni i društveni fenomen.
Vidite li uopće neku neovisnu instituciju u Hrvatskoj ili su sve premrežene političkim utjecajima?
Korupcija je u svojem temelju i biti društveni odnos s različitim destruktivnim, ne samo kriminalnim, posljedicama. To je kancerogeno oboljenje koje razara društveno i političko tkivo, i udar je na gospodarski sustav. Istodobno je i refleksija društva. To je okvir u kojem su, s ukupne institucionalne perspektive, institucije u Hrvatskoj duboko prožete politizacijom i deprofesionalizacijom bez obzira je li riječ o nacionalnoj razini vlasti, regionalnoj ili lokalnoj razini, političkim akterima, gospodarskim subjektima, sportskim subjektima, itd.
Izgleda da cyber kriminalci u ovim turbulentnim vremenima koriste razne situacije da napadnu sustave. Ljudi uporno nasjedaju? Što je razlog tome?
Razlog je zasigurno trodimenzionalan: nepostojanje sigurnosne svijesti o ugroženosti ili njezina nedostatnost, sposobnost i namjera ugrožavatelja za atake te neadekvatnost ili nedostatnost sigurnosnih mehanizama za odgovor na napade.
Čini li vam se da su se gospodarstva uspjela oporaviti od prvotnog šoka nakon izbijanja rata u Ukrajini? Je li se vratilo poslovanje u normalu?
Nije samo ruska agresija i rat u Ukrajini čimbenik koji je utjecao i utječe na međunarodna gospodarska kretanja i nacionalna gospodarstva. Ratovi na Bliskom istoku itekako utječu, dok je pandemija COVID-a dovela gotovo do paralize niza ekonomskih aktivnosti. Na razinama nacionalnih gospodarstava i niz je drugih političkih, sigurnosnih i ekonomskih čimbenika i procesa, primjerice u Hrvatskoj prelazak na euro, utjecao na gospodarske tijekove i njihovu razinu. Poslovanje generalno jest prilagođeno novim okolnostima i stabilizirano, no zaključak da li se vratilo u „normalu“ ovisi o određenju referentne točke „normale“ i razine promatranja: međunarodna, regionalna ili nacionalna. Ekonomski stručnjaci svakako raspolažu elaboriranim i argumentiranim odgovorom na ta pitanja.
Koliko migrantski tokovi ugrožavaju unutarnju sigurnost europskih zemalja?
Kretanja stanovništva ili migracije nisu povijesna novost. Postoje od kada postoji čovječanstvo i igraju bitnu ulogu u oblikovanju svijeta kakvog poznajemo. Represija, sukobi, ratovi, socijalne disolucije, političke nestabilnosti i gospodarske nejednakosti oduvijek su generatori prekograničnih kretanja ljudi. Mnoge suvremene države proizvod su socijalnih i kulturalnih utjecaja ranijih kretanja stanovništva, dok tek nekolicina država predstavlja idealiziranu sliku homogenih država-nacija. Migracije su globalni fenomen obavijen različitim povijesnim, političkim, socijalnim, humanitarnim, gospodarskim i sigurnosnim aspektima. One su uvijek barometar za mjerenje gospodarskih, socijalnih i političkih uvjeta kako u zemlji i području iseljenja tako i useljenja. Migracije su ranije tretirane kao socijalni, humanitarni i ekonomski problem. Raspadom komunističkog bloka i promjenom paradigmi međunarodne i nacionalne sigurnosti migracije se postupno smatraju i sigurnosnim problemom. Svoje mjesto na agendi sigurnosnih izazova definitivno su zauzele nakon brutalnog terorističkog udara na SAD 2001. godine. Štoviše, migracije su našle svoje mjesto u sferi sekuritiziranih fenomena: određene su kao prijetnja egzistencijalnog karaktera koja zahtijeva „izvanredan odgovor“. Migracije nepobitno uvijek imaju implikacije za nacionalnu sigurnost, no jesu li zaista i sigurnosna prijetnja, k tome i sekuritizirana? Na općoj razini migracije su izazov suverenitetu država. Migracije dugoročno mogu postati prijetnja socijalnoj koheziji i stabilnosti države domaćina, ekonomskoj i socijalnoj sigurnosti. Pitanje integracije migranata u društva domaćinskih država, ili pak socijalne otuđenosti i ekskluzije nisu bez sigurnosnih posljedica. Ti procesi mogu rezultirati ili kriminogenim dimenzijama ili izravnim ugrožavanjem nacionalne sigurnosti. Migracije se smatraju i mogućim nasilnim političkim faktorom u državi domaćinu što može imati i negativne posljedice za odnose s matičnom državom migranata. Kada se ti objektivni sigurnosni aspekti povežu s činjenicama postojanja kriza u europskim društvima, krizama institucija i upravljanja migracijama, jačanjem socijalnokonstruirane i subjektivne dimenzije sigurnosti koje onog „Drugog“ doživljaju kao opasnost, uočavaju se okviri shvaćanja migrantskih opasnosti za europske zemlje.
Kako gledate na nuklearnu opasnost. Koliko je ona po vama realna?
Nuklearno oružje bilo je garant sigurnosti, ravnoteže snaga i odvraćanja u Hladnom ratu. Sigurnost je u tim okvirima bila definirana i prakticirana u rasponu od opstanka do ravnoteže nuklearnog terora. U Hladnom ratu je prijetnja ratom (nuklearno oružje) dala ratu institucionalni karakter. Strategije odvraćanja stavile su nuklearno oružje u sredstvo politike uz istovremeno izbjegavanje njegove uporabe. Kod nuklearnog odvraćanja se radi o tome da se agresivna strana onemogućuje da učini ono što izložena strana ne želi. Nužnost kod odvraćanja nije samo sposobnost obrane od drugog, već i sposobnost njegovog uništenja. Nuklearno oružje generalno, je oružje namijenjeno za defanzivne svrhe. To nije agresivno oružje, to nije ofanzivno oružje. Smisao nuklearnog oružja je odvraćanje, što je koncept nastao u Hladnom ratu u okviru modela sigurnosne dileme kao dominantnog policyja hladnoratovskog sukoba i međusobne sekuritizacije supersila. Što znači odvraćanje? To znači da onaj tko prvi krene zna što ga čeka, a to znači da onaj tko prvi napadne zna da napadnuti ima sposobnost odgovora na prvi udar. Odgovor na prvi udar jest smisao odvraćanja od uporabe. Kad napadnuti odgovori onda dolazi do nečega što se naziva zajamčeno zajedničko uništenje. Kroz prizmu promatranja sigurnosti u strateškom racionalizmu do uporabe nuklearnog oružja neće doći. No ruska agresija na Ukrajinu, stvaranje interesnih zona i operacionalizacija savezništava unijela je i elemente socijalnokonstruiranog iracionalizma u postupanje. Je li agresija na Ukrajinu strateški cilj kojim je ruski establišment, uživljen u status Rusije kao super sile, nakon godina neuvažavanja, pokazao svijetu da ga se mora uvažavati, pokazao je što je spreman uraditi u „ime uvažavanja“ i koliko daleko je spreman ići: do linije nuklearnog terora, a nije isključeno i dalje od toga? Bojim se da višekratne ruske prijetnje i prijetnje ruskih saveznika uporabom nuklearnog oružja ne treba shvatiti kao isprazne, barem ne taktičkog.
Kako vaši studenti gledaju na sigurnosnu situaciju u Hrvatskoj, a kako u svijetu?
Studenti na sigurnost gledaju realno, oni su obrazovani u području sigurnosnih studija razumijevajući objektivnu razinu i subjektivnu dimenziju sigurnosti uz shvaćanje izravnih ugrožavajućih prijetnji i osjećaja opasnosti uz stečene sposobnost istraživanja sigurnosnih pojava.
Razgovarao: Alen Ostojić / Foto: osobna arhiva
Objavljeni sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
