Jesmo li sigurni da smo sigurni? GOST: Ana Raić, istraživački novinar za kriminal i korupciju

U nastavku našeg serijala “Jesmo li sigurni da smo sigurni?“, urednika Alena Ostojića, razgovarali smo s gospođom Anom Raić, istraživačkim novinarom za kriminal i korupciju.

Ana Raić dugogodišnja je novinarka koja je cijelu svoju karijeru posvetila izvještavanju o kriminalu i korupciji, praćenju hrvatskog pravosuđa, unutarnje politike, sigurnosnog sustava i vojske. Diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na kojem je završila i poslijediplomski specijalistički studij Sigurnosne politike. Njezin profesionalni rad prepoznat je i u Hrvatskom novinarskom društvu u kojem je četiri godine bila potpredsjednica. Bila je i članica Vijeća Suda časti hrvatskih novinara, te predsjednica Vijeća za medije.

Prva je izvijestila o uhićenju Darka Horvata, ministra u hrvatskoj Vladi koji je uhićen na dužnosti, a trenutačno čeka sudski proces zbog sumnji u zlouporabu položaja. Gotovo da nema većeg političko-korupcijsko-kriminalnog slučaja o kojem Ana Raić u svojoj karijeri nije izvještavala. Zbog svog predanog rada nerijetko je izložena neutemeljenim, tzv. SLAPP tužbama kojima se sustavno pokušava ušutkati novinare diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Nakon što je više od dva desetljeća provela u Novom listu, karijeru je nastavila na portalu Telegram, a danas je novinarka N1.

“Dabogda ti se Andrija Jarak javio ispred kuće” kletva koju mnogi znaju, ali jesi li čula za onu “Dao Bog da ti Ana Raić nasloni bicikl na zgradu”?

– Hahahahaha, moram priznati da nisam, ali sam svjesna da ljudima nije ugodno kada se pojavim u njihovoj blizini. Kako je kolega Jarak postao neprikosnovena ikona izvještavanja s mjesta crnih događaja, tako se i mene povezuje s Crnom kronikom, pa me nerijetko ljudi pitaju “E to se događa kada si ti tu?”. S popularnošću se znam nositi, no problem je u činjenici da je previše problema u društvu za koje ljudi očekuju od mene pomoć. To zna biti iscrpljujuće, odnosno nekad se i ne stignem posvetiti svim pričama koje ljudi dijele sa mnom i očekuju da ih se objavi u medijima kako bi se na njih skrenula pozornost. Najčešće je to korupcija u raznim porama hrvatskog društva ili pak problemi s pravosudnim sustavom od kojeg ljudi očekuju pravdu, a uglavnom ju ne dobivaju. Sudske odluke dolaze prekasno, kazne za počinitelje su blage i ljudi naprosto nemaju osjećaj da se postupci pravedno rješavaju. Kao novinar nastojim ukazati na sve to, ali nekad se doista ne stignem posvetiti svim slučajevima koje mi ljudi dojavljuju. No, trudim se.

Uočio sam sam da si novinarsku karijeru započela u Slobodnoj Dalmaciji 1992. godine. Danas smo na kraju 2024. godine, 32 godine rada u novinarstvu. Bi li ponovila novinarski poziv?

– Sigurno. Oduvijek mi je želja bila biti novinar. Imam zdravstveno srednje školsko obrazovanje, ali sam nakon njega uspjela upisati studij novinarstva i uspješno ga završiti.. Kako me posao usmjerio prema crnoj kronici i sigurnosnim pitanjima odlučila sam se za i za dodatnu edukaciju, odnosno poslijediplomski specijalistički studij. Ta edukacija bila mi je izuzetno korisna tim više što sam upoznala brojne aktere iz sigurnosnog sektora.
Osim toga, godinama već surađujem i s Hrvatskom udrugom menadžera sigurnosti kroz što sam također upoznala brojne stručnjake, te stekla dodatna znanja o funkcioniranju sektora sigurnosti. Kao novinaru to mi je važno kako bih mogla i svoju publiku kvalitetno izvještavati o događajima važnima za sigurnost, kao i da im mogu predstaviti relevantne sugovornike stručnjake za pojedina područja sigurnosti.

Umjesto pisanja iz svog doma, odlazaka na društvene evente i pisanja life style članaka, ti si odabrala da budeš reporterka za kriminal i korupciju. Hrabar izbor. Zašto? Kako dolaziš do informacija o slučajevima kriminala ili korupcije?

– Ne mogu otkriti izvore informacija (smijeh). Puno toga doznaje se na sudu i kao što sam već ranije rekla, od ljudi koji sami dojavljuju kriminal i korupciju. Kada se prisjećam početaka crna kronika zapravo nije bila moj izbor. Naprosto me urednik poslao na prve crnokronikaške zadatke jer je kolega koji je do tada pratio kriminal i korupciju bio na bolovanju.

Moglo bi se na prvi pogled činiti da to nisu bili adekvatni zadaci za mladu novinarku, koja je tek na početku karijere, no Crna kronika prisili te da brzo učiš, da se prilagodiš terenu, da surađuješ s kolegama iz drugih medija. Važno ti je čim brže doći i do informacija i objaviti ih a sve su to informacije koje malo tko želi podijeliti s javnošću. Tu se onda vidi prava novinarska vještina, novinarski nos, upornost. Sve je to jako važno za novinarsku profesiju.
Kada bih se našla u nekom blatu ili na hladnoći ili pred zidom, u smislu da ne mogu doći do relevantne informacije, bila sam prisiljena brzo razmišljati i tražiti alternativne izvore ili sugovornike. Ne želim umanjiti važnost bilo koje grane novinarstva, no nekim kolegama je barem malo toplije nego meni.

Da se vratim na pitanje – zašto kriminal i korupcija? Mogu li odgovoriti protupitanjem – zašto ne? Toliko ih je u našem društvu i ja sam od onih koji vjeruju da se istina ne smije skrivati od javnosti. Doduše nakon ovoliko godina, pitam se zar je moguće da nismo svi naučili da se kriminal ne isplati. Ili su možda mnogi svjesni loše situacije u sustavu kaznenog progona pa se više jednostavno ne libe činiti kaznena djela.

Osim toga, kriminal postaje sve sofisticiraniji pa istražiteljima nije uvijek lako ići u korak s kršiteljima zakona. Često su godinama iza njih, a s protekom vremena sve je manje dokaza o nekim nezakonitim radnjama. Sada svjedočimo iznimno lošoj situaciji i u policiji i u državnom odvjetništvu. Jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih kadrova, pa izvidi i istrage godinama tapkaju u mjestu. Vidjeli smo nedavno što se dogodilo u aferi Beroš jer su europski tužitelji morali dijeliti iste policijske istražitelje s ostalim hrvatskim tužiteljima. Informacija je procurila i USKOK je uskočio u EPPO-vu istragu. Hoće li to potpuno onemogućiti rad EPPO-a u budućnosti tek ostaje za vidjeti.

Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnost kaže da prijavitelj nepravilnosti može iznimno, bez prethodnog prijavljivanja nepravilnosti kod poslodavca ili nadležnog tijela, javno razotkriti informacije ako postoji neposredna opasnost za život, zdravlje, sigurnost ili od nastanka štete velikih razmjera ili uništenja dokaza. Je li to dobar put razotkrivanja kriminala?

– Prijavitelji nepravilnosti, koje kolokvijalno zovemo i zviždačima, u nezavidnoj su situaciji. Iako je ova zakonska formulacija dobra čini mi se da u stvarnosti ona nije zaživjela. Zviždačima se, kao što to čujem od njih samih, zamjera ako izađu u javnost prije nego što, prema ovom zakonu, prijave nepravilnosti unutar svoje tvrtke ili institucije. Oni su i dalje izloženi šikaniranju, pa čak i otkazima.

Nerijetko im se unutar tvrtke ne vjeruje, odnosno krši se zakon na njihovu štetu. Uopće se ne zaprimaju njihove prijave i ne postupa se po njima. Zato zviždači zovu novinare i traže od njih da preko medija plasiraju priče o nepravilnostima koje žele prijaviti. Ti ljudi su u strahu za svoje sudbine, svoja radna mjesta, doživljavaju ozbiljan revanšizam, čak i mobing. Istovremeno su suočeni s nemogućnošću da adekvatno prijave nepravilnost ali i željom da zaštite sebe, odnosno da onemoguće da ih se uvuče u tu nepravilnost.

Nedavno je donijeta pravomoćna presuda u slučaju zviždačice iz Kutine Adrijane Cvrtile kojoj je sud onemogućio da se vrati na radno mjesto u Eko Moslavini s kojeg je smijenjena nakon prijave nepravilnosti. Sud kaže da te nepravilnosti nije prijavila u dobroj vjeri, a pučka pravobraniteljica upozorila je kako odredbe o dobroj vjeri uopće nema u zakonu. Nemojmo zaboraviti da je nakon prijave gospođe Cvrtile uhićen gradonačelnik Kutine koji je kadrovirao po Eko Moslavini u zamjenu za podršku u gradskom vijeću. Optužnica protiv njega i nekoliko suoptuženika nedavno je potvrđena, što ovaj slučaj dovodi do apsurda. Dakle Cvrtila je izgubila posao jer je prijavila nepravilnosti koje su rezultirale USKOK-ovom optužnicom.

I to nije jedini takav nakaradan slučaj. Jednostavno Hrvatska ne štiti zviždače, bez obzira na to što je donijela zakonsku regulativu koja bi ih trebala zaštititi.

Gotovo da nema većeg sudskog procesa kojega nisi pratila ili teškog kriminala o kojem nisi pisala. Sjećaš li se nekog posebnog slučaja i po čemu?

– Imamo li toliko vremena? (smijeh) Toliko je toga bilo u ovih više od 30 godina da mi je teško čak i prisjetiti se svega. No, suđenje Ivi Sanaderu, bivšem hrvatskom premijeru, zasigurno je nešto što svaki novinar Crne kronike pamti. Posebno mi je u oko upalo Sanaderovo držanje. Dakle, on je od prvog do zadnjeg ročišta u sudnicu ulazio kao da je još uvijek premijer i šef HDZ-a, a ne kao optuženik za ozbiljan kriminal. Ta suđenja toliko su potrajala i imala su toliko obrata da je i s pravne strane bilo zanimljivo pratiti ih.
Kako se ovih dana u javnost vratio Nikica Jelavić, sjećam se i suđenja u kojima je on bio na optuženičkoj klupi. Zanimljivo je da mu baš ništa hrvatsko tužiteljstvo nije uspjelo dokazati, odnosno sudovi su ga oslobodili svih optužbi. Jedino je pravomoćnu, doduše uvjetnu presudu, dobio u Njemačkoj. Nakon jedne od tih oslobađajućih presuda bio mi je obećao intervju nakon što ona postane pravomoćna, no na kraju je, po naputku svog odvjetnika, ipak odbio javno istupati.

Intrigantna su bila i suđenja zbog krvave pljačke Fine i Zagrebačke banke. Naime, ako se sjećate, u tim slučajevima najprije je bila uhićena skupina koju je, prema optužnici, predvodio Nenad Filipović, da bi kasnije sasvim druga skupina završila pod optužbama za te krvave pljačke. Nakon svega Ivan Boršićak je izdao i dvije knjige o tim razbojništvima. Nisam ih doduše još pročitala, ali bi bilo zanimljivo s ove distance pročitati što je glavni akter ove razbojničke grupe stavio na papir.

Još jedan slučaj također mi se urezao u pamćenje – slučaj Srđana Mlađana. Sjećam se kako je nakon krvavog pohoda tražio da pred kuću u kojoj je držao taoce dođu novinari. Iako sam već bila u pidžami navukla sam preko nje odjeću i odjurila s ostalim kolegama na teren. Dočekali smo tamo i njegovu predaju. Tijekom suđenja Mlađan je doista tjerao jezu u kosti, a jednako je jezovito saznanje da će za dvije godine biti pušten da se brani sa slobode.

Nedavno sam se detaljnije prisjećala i ubojstva Ivane Hodak, jer je kolega Andrija Jarak, kojeg ste spomenuli na početku, snimao svoju emisiju “Dosje Jarak” upravo o tom slučaju. Iako policijski istražitelji, kao i sama pravomoćna presuda, uvjeravaju da je upravo Mladen Šlogar Žila ubio kćer poznatog odvjetnika Zvonimira Hodaka, i dan danas mi je teško u to povjerovati. Šlogar gotovo ništa nije govorio tijekom suđenja, a njegovi potezi nakon ubojstva krajnje su nelogični – nije se riješio pištolja i nije bježao čak ni nakon što mu je policija to oružje pronašla. Mogla bih tako doista puno nabrajati, ali evo, za ovaj put ovoliko.

Je li ti se nekad neki kriminalac ili menadžer o kojem vodiš neku istragu obratio s konkretnim prijedlogom pod šifrom “svi smo krvavi ispod kože”?

– Oni koji ne tuže i ne pritišću uz pomoć SLAPP tužbi, poput više poduzetnika koji su to protiv mene učinili, šalju svoje odvjetnike da me pozovu na kavu. Jedan poduzetnik o kojem sam pisala doslovno je rekao “Sad je dosta”, i tužio me za klevetu zbog prepisanog sudskog dokumenta. Na kraju sam mu se ispričala jer mu je moj tekst izazvao duševnu bol, a on je povukao tužbu.Drugi, koji je nedavno nepravomoćno izgubio jedan spor protiv Telegrama, što ga je pokrenuo zbog mog teksta, također je sve to učinio kako bi zaustavio pisanje o sebi.

Nevjerojatno mi je da je šef jedne državne zdravstvene institucije kojem sam poslala više službenih upita poslao svog odvjetnika da me zove k sebi u ured i raspituje se o razlozima zbog kojih ga istražujem. Iz Porezne uprave ili Ministarstva financija procurio je moj upit prema poreznom dužniku čiji je milijunski dug pod poreznim nadzorom, no sve je završilo u ladici. Nakon toga me zvala i odvjetnica tog poreznog dužnika i predložila kavu s njim. Odbila sam naravno. Nedavno me zvala i odvjetnica koja je prijateljica s još jednom državnom dužnosnicom nakon što sam joj poslala više upita. Opet je neka kava predložena, no ne pada mi na pamet otići na taj susret. Procurio je i jedan moj upit poslan MUP-u. Naime, idući dan zvao me političar o čijem bratu sam se raspitivala. Nemoralnijih prijedloga nije, srećom, do sada bilo.

Na što si konkretno mislila kad si izjavila “Postoji sloj koji je nelojalan borbi protiv korupcije u Hrvatskoj”?

– Moram priznati da se ne sjećam kada sam to točno izjavila, ali i dalje stojim iza te izjave. Zar vam se ne čini da je doista tako? Kako je moguće da ovaj milijunski porezni dug o kojem sam malo prije govorila nije procesuiran. Kako je moguće da se danas dižu optužnice zbog nekih zlouporaba od prije 10 godina? Zašto neki ministri nisu uhićeni dok su još bili na dužnosti, već im je omogućeno da odstupe, pa tek onda završe u istražnom zatvoru. Samo Horvat i sada Vili Beroš uhićeni su na dužnosti, a optužbi ima i protiv brojnih drugih ministara.

Recentni slučajevi s ostavkom šefa Hrvatskih cesta dva mjeseca uoči uhićenja, te izlaskom iz Sabora gradonačelnika Otoka koji je nakon toga završio pod istragom, također me uvjeravaju u tu nelojalnost. Vrhunac je naravno, po mom mišljenju, upravo slučaj Beroš gdje je došlo do sukoba nadležnosti između USKOK-a i EPPO-a, nakon što su informacije o istrazi europskog tužiteljstva iscurile iz policije. To ne tvrdim na osnovu nekih glasina već sasvim konkretnih informacija. U više navrata pitala sam to i ministra unutarnjih poslova, no njegov odgovor krajnje je neuvjerljiv.

Čitao sam jedno istraživanje u kojem građani smatraju da je novinarski posao izazovan i kreativan, ali tek 3 % odabralo bi taj posao umjesto nekog drugog zanimanja. Čak 89 % građana novinarski posao u najvećoj mjeri procjenjuju izazovnim i stresnim, a 46 % drži ga opasnim i rizičnim.

– Ne bi se složila s tolikim strahom od novinarskog posla. Doduše, ja nakon više od 30 godina i ne znam kako bih živjela bez tog stresa. E sad, je li to stres ili želja za izvještavanjem, dostavom informacija jasnosti, otkrivanjem nezakonitosti? Ja bih rekla ovo drugo i zato vidim ulogu novinara vrlo pozitivnom, korisnom i društveno važnom. Ta, tko bi javljao sve te važne vijesti kad ne bi bilo novinara?

Izvještavanje o kriminalu i korupciji je opasno. Na pamet mi pada ubojstvo novinarke s Malte, 2017. godine – Daphne Caruana Galizia. Ona je godinama otkrivala kriminal i korupciju u najvišim krugovima države, pravosuđa, policije. Prijeti li se novinarima u Hrvatskoj?

– Naravno da su neki kolege izloženi i prijetnjama. Sjetimo se samo slučaja Ive Pukanića. Imamo i recentni događaj: osječki poduzetnik Damir Taslidžić fizički je napao i ozlijedio osječkog novinara i glavnog urednika portala “Komarilos” Darija Topića. Policija je, srećom, brzo reagirala i uhitila napadača. Kolege u lokalnim medijima jako su izloženi napadima – kako fizičkim, tako i verbalnim – jer u manjoj sredini nemaju zaštitu, a i nije lako otkrivati kriminal na lokalnoj razini.

Osim što si diplomirani novinar ti si i magistrica odnosno sveučilišni specijalist sigurnosne politike. Sigurnosni izazovi danas?

– Novinarstvo je najviše ugroženo s financijske strane, jer mediji nemaju dovoljno novaca, pa posežu za raznim sponzorstvima ili konferencijama kako bi popunili budžet. To istovremeno utječe na njihovu neovisnost.

Globalno – ne znam bi li prije okrenula glavu prema Rusiji ili Sjedinjenim Američkim Državama. Skori povratak Donalda Trumpa na vlast vidim kao ozbiljnu prijetnju svjetskoj stabilnosti, tim više što Europska unija nije više onako jedinstvena i čvrsta kao ranije. I ona je uzdrmana ekonomskim nestabilnostima zbog rata u Ukrajini, zbog covid-krize koju smo prošli, zbog velikih problema s radnom snagom, ali i nekontroliranog dotoka migranata.

Organizirani kriminal je, kao što je nedavno potvrdio i Europol, ušao dosta duboko u razne tvrtke i državne institucije, što dodatno destabilizira i stvara ugroze.

Kako živiš sa stresom? Kako paziš! na zdravlje?

– Kao što rekoh, meni je stres normalno stanje. A na početku smo spomenuli i moj famozni bicikl koji mi je glavno sredstvo i za prijevoz i za aktivnost na otvorenom.

 

Razgovarao: Alen Ostojić / Foto: osobna arhiva

Objavljeni sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.