U nastavku našeg serijala „Jesmo li sigurni da smo sigurni?“, urednika Alena Ostojića, razgovarali smo s gospođom Lanom Djurkin Koenig, globalnom lidericom korporativne sigurnosti i kriznog managementa.
Lana je stručnjak za sigurnost s više od 20 godina iskustva u nacionalnoj, međunarodnoj i korporativnoj sigurnosti. Godine 2021. pridružila se Swiss Re-u, jednom od najvećih svjetskih reosiguratelja kao globalna direktorica korporativne sigurnosti i kriznog menadžmenta. Prije toga provela je nekoliko godina na poziciji direktorice regionalne sigurnosti EY-a, odgovorna za vođenje regionalnog internog korporativnog upravljanja sigurnosnim rizicima. Njezina karijera u korporativnoj sigurnosti započela je 2012. godine kada se pridružila DHL Grupi gdje je izgradila i koordinirala Globalni sigurnosni situacijski centar za korporativnu sigurnost. Provela je oko 7 godina u Ministarstvu Obrane RH te je i bila pripadnica hrvatskog kontingenta u Afganistanu.
Lana posjeduje tri magisterija, prava, međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti te MBA. Govornica je na međunarodnim konferencijama i osnivačica Akademije za mlade stručnjake u sigurnosti (YSPA ili Young Security Professionals Academy).
Lana je suautorica knjige „Korporativna sigurnost u okruženju pandemije COVID-19 „(PUISR, Zagreb, 2020.), članica Upravnog odbora OSAC-a (Overseas Advisory Council Američke Vlade) u Njemačkoj te članica Upravnog Odbora ISMA-e (International Security Management Association).
Kada je riječ o ženama liderima korporativne sigurnosti u svijetu, statistika je poprilično poražavajuća, samo oko 10 posto žena je na rukovodećim poslovima. Zašto?
Na žalost Alene, moram te ispraviti. Naša profesija nema 10 % žena na rukovodećim pozicijama, statistika pokazuje da imamo samo oko 10-15 % žena sveukupno u cijeloj industriji (iako po nekim novim pokazateljima taj broj raste među mlađom populacijom). Ne bih znala procijeniti koliko nas je doista na rukovodećim pozicijama, ono što zasigurno znam je da moj posao ima sveukupno samo oko nekoliko desetaka žena na svijetu, samo 3-5 u Njemačkoj, ja sam jedina u Švicarskoj i ako se ne varam i jedina među svim re/osiguravateljima.
Zašto je to tako zahtjeva kompleksan odgovor, koji ću pokušati simplificirati. To ima veze s činjenicom da je sigurnost tradicionalno bila “muško” zanimanje te je odnos 90 % muškarci i 10 % žene dominirao sve do nedavno; moguće s tim da su teme “teške” pa nije toliko atraktivan; s činjenicom da profesija nije bila dovoljno angažirana u proaktivnoj diversifikaciji te privlačenju ženskog talenta što je nešto što svi mi pokušavamo kolektivno promijeniti i utjecati i čini se i uspijevamo.
Kako sektor korporativne sigurnosti može postati inkluzivniji za žene liderice?
Dobro pitanje, mislim da žene liderice ne trebaju od sektora nikakve posebne usluge u odnosu na muškarce, nama samo treba dati priliku i oduprijeti se nekim podsvjesnim predrasudama poput – ako joj dam tu poziciju sigurno će ostati trudna i neće biti više toliko angažirana kad dobije djecu ili neće se moći dobro nositi s odgovornošću koja zahtjeva 0/24 spremnost itd.
U međunarodnom okruženju puno se radi na inkluzivnosti poput osnivanja Women in Security foruma u svim većim asocijacijama poput OSAC ili ASIS, koji napravili u međuvremenu puno analiza i doprinijeli svjesnosti o problemu, ili DEIA inicijativama koje targetiraju talente koji imaju diversificiran background posebno profesionalni.
Prvih sedam godina karijere provela si kao viša stručna savjetnica u Ministarstvu obrane RH, a bila si i pripadnica kontingenta OS RH u Afganistanu. Kakvo iskustvo nosiš iz tog vremena?
To su bila vremena u kojima sam jako puno naučila; ja sam naime počela s karijerom kao pripravnica nakon sto sam diplomirala pravo i rasla sam kao stručnjak u okruženju MORH-a, bila sam izložena raznovrsnim temama za što sam beskrajno zahvalna, kao i divnim kolegama, šefovima i mentorima. Afganistan je jedno od onih iskustava koje želite uvijek imati prvi i rijetko drugi put. Tamo sam shvatila jako puno stvari o sebi i to iskustvo me je osnažilo u mom uvjerenju da mi Hrvati kao jedna mala nacija, smo jako dobro obrazovani i naše iskustvo i stav može biti odskočna daska za svjetsku karijeru.
Kako si napravili prijelaz u karijeri, iz vojske u svijet korporativne sigurnosti?
U Afganistanu sam odlučila da je moja budućnost i karijera internacionalna te sam odlučila razviti drugu karijeru u području upravljanja nevladinim organizacijama. Pronašla sam MBA na engleskom jeziku u gradu Bonnu, koji je sjedište 16 UN-ovih agencija i središte velikih zaklada i nevladinih organizacija. Znala sam da postoji to tržište te sam se namjerava prekvalificirati jer je moj MBA imao fokus na menadžment NGO i CSR-a.
Bonn je isti tako sjedište velikih korporacija poput DHL-a. Za vrijeme studija postali smo također kvalificirani za upravljanje korporativnom društvenom odgovornošću (CSR) pa sam svoju potragu za poslom proširila s NGO sektora i na korporacije. I tako slučajno tražeći posao u DHL nabasala sam na posao u korporativnoj sigurnosti, sto je odgovaralo mom dosadašnjem iskustvu, a mom budućem poslodavcu se svidjelo da sam napravila odmak od svoje prijašnje karijere te stekla MBA, što je njima bila dobitna kombinacija.
I tako sam dobila svoju prvu priliku u korporativnoj sigurnosti, sektoru za koji do tada nisam ni znala da postoji. To je bilo 2012 godine. Iza sebe sam imala već 7 godina karijere dakle nisam bila početnik, ali sigurnost u kontekstu korporacije mi je bila novi izazov.
Kompanije u području korporativne sigurnosti često zapošljavaju kvalificirane profesionalce s iskustvom u provedbi zakona, vojsci ili obavještajnim poslovima. To je svakako dobra priprema ali je li nužna? Je li za direktora korporativne sigurnosti nužno policijsko, vojno ili obavještajno iskustvo?
Apsolutno ne, dapače čak bih i rekla da je trend da se odmičemo od zapošljavanja ljudi s jedino takvim “tradicionalnim” iskustvom, jer nam trebaju ljudi koji razumiju business, imaju poslovni akumen, donose drugačije poglede te su recimo studirali menadžment u sigurnosti, političke znanosti ili čak imali karijeru u komunikacijama, poslovnom upravljanju, itd. kako bi doprinijeli raznovrsnosti u industriji i našem korporativnom okruženju.
Što ti je bio najveći izazov na početku karijere direktora korporativne sigurnosti i možete li nam reći nešto više o svom iskustvu upravljanja korporativnom sigurnošću i rizikom?
Taj trenutak kad sam postala direktorica regionalne korporativne sigurnosti za jednu od Fortune 500 blue chip kompanija mi je bio jedan od najdivnijih trenutaka u karijeri. Imala sam 40 godina i dijete od 2,5 godine, i najveći izazov bio mi je uskladiti poslovni i privatni život. Nakon dvije godine na toj poziciji koja do tad nije postojala te sam sve gradila iz početka, dogodio se COVID i sve nas je potpuno preuzeo krizni menadžment naredne dvije godine. To je bilo teško i istodobno sjajni razdoblje, zato sto smo mogli našim korporacijama pokazati kako odijeli korporativne sigurnosti mogu uspješno upravljati kriznim situacijama.
Možda najveći izazov direktorske pozicije je pomiriti tvoje razumijevanje prijetnji s rizikom apetita kompanije, i izraditi i zadržati percepciju odijela koji omogućava a ne sprječava Business, te ga istodobno štititi od unutarnjih i vanjskih prijetnji.
Što se tiče mog iskustva upravljanja korporativnom sigurnošću i sigurnosnim rizicima, mogla bih napisati knjigu cijelu ali ako moram sažeti u tri glavne poruke onda:
- Tim je sve. Moj najveći uspjeh proizlazi iz i u direktnoj je korelaciji s timom koji me okružuje i ljudima s kojima radim. Naša profesija nije nuklearna fizika, to je zanat koji se može brzo naučiti ako čovjek ima afinitet i strast za taj poziv. Međutim ti kao rukovoditelj apsolutno ne znaš sve, i tvoj uspjeh temelji se na sveukupnom znanju i iskustvu tvog tima.
- Velika lekcija koju sam naučila je osloniti se na svoj unutarnji glas, a to dolazi kad se stekne dovoljno životnog i profesionalnog iskustva. Na primjer za vrijem covida i kriznog upravljanja često smo bili ispred događanja upravo zato sto smo morali donositi brze odluke, koje su bile utemeljene u našem predosjećaju u koju stranu će situacija krenuti i koje odluke trebamo donijeti sad da bi sutra bili spremni. Isto tako za vrijeme izbijanja rata u Ukrajini, energetske krize ili cijele situacije u Izraelu i na Bliskom stoku. Volim slušati sto mi drugi sugeriraju ali uvijek pokušavam osluškivati svoju unutarnji glas.
- Isto tako sam naučila da je mreža poznanstava i reputacija krucijalna za uspjeh. Naša mreža nam omogućuje da imamo dostupnost talenta već i da smo prepoznati kao relevantan čimbenik u našem profesionalnom okruženju, ne samo unutar naše korporacije nego i unutar cijele industrije. U našem poslu imati veliku mrežu poznanstva koja se može aktivirati u ključnom trenutku, doslovno može značiti da nekom možete spasiti život.
Možeš li opisati svoj stil vođenja?
Moj stil vođenja je intuitivan. Pod broj jedan davno dana sam si zadala cilj da želim sebi i svom timu stvori najugodnije moguće poslovno okruženje. Razlog za to proizlazi iz dvije činjenice: na poslu provodimo većinu svih dana, i ako nam nije dobro na poslu to se preslikava i na druge sfere našeg života.
Međutim ne mogu reci da svakom članu mog tima pristupam jednako, neki ljudi su spremni prihvatiti vise direktnih smjernica, dok nekima moram pristupiti drugačije jer su emotivniji i osjetljiviji. Neki su vrlo proaktivni, neki su vise reaktivni. Itd. Moj stil vođenja temelji se uvijek na postavljanju pitanja oko konteksta situacija i pretpostavljanja najbolje namjere do se ne dokaze drugačije. Potpuno se uvjerena da se nitko ne probudi ujutro sa željom da zezne stvar ili ne radi ništa. Moj tim je tim visoko kvalificiranih stručnjaka koji su vrlo motivirani. Kao takvima pokušavam im dati slobodu odlučivanja i rada, uz dovoljnu i zdravu dozu smjernica i kolaborativnom i ko-kreativnog načina rada, gdje svi mislimo da je to nas tim koji je bitniji od jednog pojedinca.
U našem poslu važne su dvije stvari – da je tim složan i da je tim odmoran.
Koja je najvažnija lekcija koju si do sada naučila prilikom obavljanja poslova direktora korporativne sigurnosti?
Najvažnija lekcija je okružiti se s timom na kojeg se možeš osloniti te raditi za korporaciju koja ima moralni kompas, integritet i jasno definiran rizik apetita koji je idealno u skladu s tvojim ili niži. Naime, u suprotnom si potencijalno prisiljen donositi nemoralne i neetičke odluke, ili si prisiljen preuzeti prevelik rizik koji osobno nisi spreman te ćeš biti vrlo brzo u konfliktu sa svojim integritetom, a na kraju dana integritet je jedan od najvažnijih stupova ovog posla. Tko nema visoke moralne vrijednosti i jasno definirane granice, vrlo brzo postane slaba karika.
U vremenu polikrize kako je biti globalni direktor korporativne sigurnosti? Može li se reći da je niz kriza u posljednje tri do četiri godine izoštrio svijest o korporativnoj sigurnosti i njezinoj važnosti?
Definitivno se može reci da je korporativna sigurnost postala od onog što zovemo “guns, guards and bolts” prepoznati faktor rezilijentnosti korporativnog a time indirektno i društvenog sistema i poslovnog uspjeha.
Isto tako postali smo strateški važni čimbenici osobito u sistemima gdje je kibernetička i informacijska sigurnost konvergirana s fizičkom, operativnom i organizacijskoj rezilijentnosti, upravljanjem poslovnim kontinuitetom i kriznim menadžmentom. U doba polikrize ne samo da smo dobili na važnosti i možemo pokazati sto znamo, već smo i dobili neke manje atraktivne posljedice, a to je da smo konstantno aktivirani i da moramo biti jako oprezni na koji način ćemo očuvati mentalnu otpornost sebe i tima.
Danas uglavnom govorimo o rizicima cyber napada no što je s korporativnom špijunažom? Nema je ili korporacije ne prijavljuju slučajeve korporativne špijunaže?
Korporativna špijunaža je itekako prisutna. U SR Njemačkoj se vrlo često raspravlja o tome, a u tehnološkom sektoru osobito. Slučaji se rijetko prijavljuju i o njima se raspravlja iza zatvorenih vrata, zato je možda dojam da nije prisutna.
Kibernetički napadaji služe vrlo često zapravo kao dio strategije poslovne ili korporativne špijunaže i akteri, osobito iza kojih stoje države nacije su poznati kao njihova namjera.
Zapadne zemlje su vrlo izložene aktima špijunaže i sabotaže, ali i manje zemlje koje imaju zanimljiva i strateška tehnička dostignuća i intelektualno vlasništvo.
Kada „zapneš“ u rješavanju nekog problema koji su ti majvažniji izvori informacija za njegovo rješenje?
Moj tim, te moja mreža poznanstava i mentora kao i asocijacije kojima pripadam.
Ovisi o vrsti problema. Osobito ISMA je vrlo veliki i potentni izbor rješavanja problema, dati ću vam jedan primjer nedavno iz situacije oko uragana na Pacifiku ove godine. Nije bio moj problem ali mi je kolegica iz industrije javila da joj je brod s kojim su plovili bježi prema državi Trinidad i Tobago i da mora proći kroz opasne vode Venecuelskog zaljeva gdje su pirati te je u strahu da s obzirom na to da je s malom djecom, te da iza njih idu stotine drugih brodica da neće naći mjesto za usidriti se u luci te me pitala ako ikako mogu pomoći. Sjećam se kao dan danas, bila je nedjelja popodne i u roku od sat vremena kroz poznanstva i mreže imala sam za nju kontakt iz korporativne sigurnosti, menadžera koji je došao iz obalne straže i osigurao im je pomoć ako bi trebali. To ne bih mogla sama odraditi, za to je potrebna jako velika mreža poznanstava.
Tako da, ovisi o problemu. Ako je unutarnji uvijek ću konzultirati moj tim, a ako je vanjski vrlo često moju mrežu, osobiti ako se nikad nisam susrela s tim problemom.
Neumorni kibernetički napadi i pritisak da se poprave sigurnosne ranjivosti unatoč proračunskim ograničenjima podižu razinu stresa lidera korporativne sigurnosti i njihove brige o osobnoj odgovornosti. Stres je naš odgovor na činjenicu da smo fizički, psihički ili društveno ugroženi ili da su ugroženi naši bližnji. U tom trenutku započinje fiziološka reakcija našeg organizma koja šalje putem mozga “znak za uzbunu“. Dolazi do pojačanog lučenja hormona, adrenalina i kortizola koji uzrokuju niz promjena u tijelu i pripremaju nas za odgovor na stresnu situaciju. Kako se boriš protiv stresa i sagorijevanja na poslu?
Uh dobro pitanje. Stres je isto tako zanimljiv zato što postoji onaj koji je očiti i koji može prepoznati, onaj trenutak kad znaš da si u stresu i onaj koji nije toliko očiti i manifestira se odjednom, uglavnom u obliku neke bolesti ili simptoma. Kao i svi drugi, i ja sam izložena velikom stresu koji ne dolazi samo od posla, već od cijelo užurbanog načina života, putovanjima, usklađivanju karijere i obiteljskog života, itd.
Ja imam 3 metode koje mi pomažu, a to su: fokus na spavanje, na prirodu i na obitelj. Ja sam stvarno rano jutarnji tip i budim se vrlo rano, sto znaci da idem vrlo rano i na počinak. Ugasim telefon, te me se može nazvati ali sve drugo mora čekati jutro.
Onda priroda. Imam dva psa i živim u kući koja je okružena rijekom, jezerom i šumom. Svaki slobodan trenutak provodim van i u zelenom, te u zadnje vrijeme u canicrossu kroz šumu sa svojim psom, i to vrlo često ujutro prije posla.
I na kraju, fokus na obitelj. Moja obitelj je u biti centar mog života i a s obzirom na to da sam rano izgubila roditelje i da živim odvojena od ostatka moje obitelji u Hrvatskoj vrlo sam usmjerena na kvalitetno vrijeme s mojom obitelji, svaki dan pokušavam pronaći dovoljno vremena za moje dečke, iako to vrijeme mora biti prvenstveno kvalitetno, kad već nije kvantitativno.
Trebaju li vođe uzor? Tko je bio tvoj?
Svi trebaju uzor. Ja imam jako puno uzora i svaki od njih je za nešto drugo. Veliki uzor i je moj pokojni otac, valjda sam zbog njega sve sto jesam. U nekim stvarima mi j uzor moj sin ili moj muž. U nekim drugima moj šef ili poneki član mog tima, ili neki od prijatelja ili mentora iz industrije s kojima sam se okružila.
Ono što je osobito problematično, meni osobno u ovom trenutku, je nedostatak uspješnih liderica koje su žene iz korporativnog okruženja i starije su od 55. Često se šalimo kad to komentiramo, da nam se čini da ćemo mi biti pionirke za mlađe generacije koje dolaze. Ali mogu reći da zna biti poprilično demotivirajuće kad se okreneš oko sebe i ne vidiš nikoga ili rijetko koga tko bi te inspirirao a da je žena liderica u korporativnoj sigurnosti.
Koje savjete bi mogla dati mlađim kolegama na temelju svog profesionalnog iskustva? Imaš li neko osobno načelo ili filozofiju o tome?
Možda najbolji savjet je: sve u svoje vrijeme. Puno mladih misli da su spremni za voditeljske pozicije ali činjenica je da uspjeh mora doći u pravo vrijeme inače se pretvori u neuspjeh, te da uspjeh dolazi iz kombinacije profesionalnog i životnog iskustva.
Druga bitna poruka je da se treba okružiti učiteljima, mentorima i inspirativnim ljudima i poslovima. Inače je svaki posao naporan, a ovomu poslu čovjek mora naći strast i uživanje, inače je rizik izgorijevanja velik. I treće je da se treba konstantno ulagati u sebe. Ako radiš u okruženju gdje se u tebe ne ulaže, imaš dva izbora – ili promijeni okruženje ili preuzmi stvari u svoje ruke.
I onda još jedna misao. Karijera je odluka. Da bi ju ostvario moraš imati neki okvirni plan, ali i biti dovoljno fleksibilan ako se ukaže neka sjajna prilika koja je komplementarna, ali možda mala devijacija od plana.
Bez neke ideje kud ideš i sto želiš ostvariti je teško da ćeš igdje stići.
Razgovarao: Alen Ostojić / Foto: osobna arhiva
Objavljeni sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
