MATE LAUŠIĆ U VELIKOM INTERVJUU: Ne volim čuti riječi ‘Hrvatska je sigurna zemlja’! Nemojmo ‘izazivati vraga’, nema apsolutne sigurnosti!

574
Privatna arhiva

Povodom nedavne 23. obljetnice VRA „Oluja“,  general pukovnik Mate Laušić dao je opsežan intervju portalu Direktno.hr.

Prenosimo dio razgovora s generalom Laušićem kojeg je vodila novinarka Andrea Latinović.

Kao sigurnosni ekspert, kako biste opisali današnju situaciju Hrvatske? Funkcioniraju li dobro naše sigurnosne službe, koliko se uopće o tome može govoriti?

Odmah na početku odgovora na ovo pitanje moram izraziti svoje zadovoljstvo što je 26. srpnja 2017. godine, objavljena Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Netko može komentirati da je Strategija nacionalne sigurnosti samo dokument kojega smo i ranije imali. To je točno, ali ovaj dokument daje doista sveobuhvatni nacionalni koncept sigurnosti koji osigurava bolju koordinaciju, strateško planiranje, udruživanje svih sastavnica sigurnosnog sustava i njihovih ljudskih i materijalnih resursa što danas (ili bolje rečeno do danas) nije bio slučaj! Neki segmenti sigurnosnog sustava brže i učinkovitije razvijali su svoje sposobnosti, pod kojima podrazumijevam da su iz državnog proračuna dobivali ”bolji komad torte”, a neki su bili, pa slobodno mogu reći, čak potpuno zanemareni- primjerice, Civilna zaštita. Ova nova Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske ima za cilj razvijati sigurnosnu politiku koja će na nacionalnoj razini jamčiti građanima visoku razinu sigurnosti, u suradnji sa saveznicima i partnerima, (čitaj – partnerskim Službama sigurnosti zemalja koji su nam saveznici i partneri). Strategijom nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske ide se na jedan sveobuhvatni pristup u ostvarivanju sigurnosnih ciljeva, uključivanjem svih državnih tijela te aktivnim sudjelovanjem građana i cjelokupnog društva. Upravo ovaj dio kojim se naglašava ”sudjelovanje građana i cjelokupnog društva”, ono je što osobno smatram da je danas najveći nedostatak. Taj dio ja nazivam nedostatak SIGURNOSNE KULTURE, kako pojedinaca, tako i našeg društva u cjelini. Svakodnevno možemo u medijima pročitati, čuti, vidjeti da čak i visoko pozicionirani državni dužnosnici ne poštuju elementarna sigurnosna pravila u ponašanju, komunikaciji…

Sigurnosna kultura onako kako je ja definiram, prvenstveno je promjena svijesti, promišljanja i ponašanja o tome kako zaštititi sebe samoga, svoju obitelj, svoju imovinu, imovinu institucije, ili kompanije u kojoj radim, kako svoje okruženje učiniti sigurnijim. Na žalost, svijest o sigurnosti u današnje je vrijeme u znatnom zaostajanju za realitetima zbivanja u svakodnevnom životu. Također, činjenica je da sigurnosna kultura, kao i bilo koja kultura, nešto je što se postupno stiče i prerasta u svakodnevnu životnu naviku, ona se ne može steći nazočnošću na jednom predavanju, ili nekoj tematskoj konferenciji o sigurnosti. Sigurnosna kultura građana i ukupno društva mora se bazirati pridržavanjem određenih načela i to: svjesnosti–sigurnost mora biti dio svakodnevnih aktivnosti, zatim dragovoljnosti – sigurnost se ne može nametati, apsolutno mora biti zastupljeno načelo kvalificiranosti, odnosno da o različitim razinama sigurnosti mogu samo odlučivati različiti profili stručnjaka. Tu je i načelo kontinuiteta, da sigurnosne mjere i aktivnosti moraju biti svakodnevne i na kraju, dva najvažnija načela, a to su načelo pravodobnosti tj. da je prevencija osnovica sigurnosti te načelo dosljednosti–ne odustati od planiranih sigurnosnih mjera i aktivnosti. Sigurnosna kultura prvenstveno znači kako prepoznati prijetnju i ugrozu i kako im se adekvatno suprotstaviti bilo građanin kao pojedinac, bilo neka od sastavnica sigurnosnog sustava Republike Hrvatske, ali i društvo u cjelini. Ja osobno to sam nazvao i taj termin koristim na predavanjima: ”Pravilo 3 P”! A to je: predviđanje, planiranje i postupanje. Previdjeti znači znati; znati znači da imam neki plan, ili proceduru postupanja u slučaju neke prijetnje, ili ugroze, a postupanje je da u datom trenutku postupim po tom nekom planu, ili proceduri i smanjim, ili u potpunosti eliminiram nastanak štetne posljedice, ili je znatno smanjim. Svakako da pod navedenim ne podrazumijevam da svaki građanin, svako kućanstvo, donosi i uvježbava neke planove i procedure postupanja. To bi bila notorna glupost.

Ali, mora se imati u glavi ”posložen” neki plan za situaciju koja prijeti nastankom štete u bilo kojem obliku i opsegu. To je nešto što sam vidio i doživio boraveći u Izraelu u više navrata tijekom službenih posjeta ili školovanja. Sve veća primjena sustava tehničke zaštite u velikim urbanim središtima, poglavito se podrazumijeva sustav video-nadzora, povod je čestih debata o zadiranju u privatnost građana koju tako široka primjena tih sustava narušava. To se bio slučaj prije nekoliko dana u Zagrebu kada je objavljena vijest da će Ministarstvo unutarnjih poslova i Vojno sigurnosno-obavještajna agencija (VSOA) uskoro dobiti pristup zagrebačkom video-nadzoru javnih površina temeljem Zaključka o sklapanju Sporazuma o korištenju video-nadzora Grada Zagreba sa spomenutim institucijama, s tim da je s MUP-om dogovorena i razmjena, odnosno, pristup određenim podacima. Zanimljiv je primjer Velike Britanije, u kojoj je u primjeni oko 2,5 milijuna kamera (10 posto od svih u svijetu ugrađenih). Javno mijenje donedavno nije na primjenu video-nadzora na javnim mjestima (ulicama, stadionima, željeznicama, aerodromima, školama) gledalo blagonaklono, a pokreti i udruge za zaštitu prava čovjeka na privatnost u Britaniji bili su iznimno aktivni u suprotstavljanju implementaciji i širenju ovog vida tehničke zaštite javnih prostora i površina. Međutim, nakon velikog terorističkog napada na londonsku podzemnu željeznicu 2005. godine, sve veći broj građana podržava primjenu video-nadzora i na otvorenim i na zatvorenim prostorima i smatra da je primjena video-nadzora osnova suradnje s policijom i pomoć njihovom djelovanju u općem interesu.

Stručnjak ste za terorizam: koliko je on realna opasnost danas? Svjedoci smo da se teroristi koriste ne samo najmodernijim oružjem, već i najmodernijom tehnologijom.

Profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i autor knjige “Sjeme zla: uvod u studije terorizma”, Mirko Bilandžić kaže: ”Bez obzira na brutalnost terorističkog akta i percipiranu iracionalnost djelovanja, terorizam kao fenomen jest racionalan oblik djelovanja. U tom kontekstu, teroristi pomno izabiru modus operandi, odnosno način izvršenja samog čina, pri čemu su vrlo kreativni. Modus operandi uvijek je podređen konačnom cilju. Teroristi su vrlo kreativni u izvršenju terorističkih akata, imaju inovativan modus operandi što znači da jednu formu terora zamjenjuju drugom. Naravno, to je uvjetovano njihovim instrumentalno racionalnim pristupom povezivanja rezultata analize strateške okoline, vlastitih ciljeva te socijalnih i psiholoških učinaka terorističkih akata”. Sa svim navedenim postavkama uvaženog profesora u cijelosti se slažem. Mogu samo dodati da teroristi ne traže protivnika, već žrtvu, ali ne zato što se plaše smrti, već što će mu protivnik (policajac, vojnik, zaštitar…) smanjiti mogućnost da u napadu postigne maksimalne učinke. Načelno možemo konstatirati da terorizam ugrožava cijeli svijet i rat protiv terorizma se vodi u čitavom svijetu! Ja često znam u nekim komentarima reći da se možda samo Eskimi na Grenlandu mogu osjećati sigurni od terorističkih napada, iako je i to upitno, jer je i na tom područja bazirana važna kritična infrastruktura velikih sila koja može postati metom napada. Iako je terorizam prisutan više od dvadeset stoljeća, niti dan- danas ne postoji globalna, dogovorena i opće prihvaćena definicija terorizma! Definicije koje su prisutne ukazuju na različite pristupe u definiranju istog pojma, a vezane su uz politička stajališta, osobna iskustva i položaj unutar državnog i političkog sustava neke zemlje.

Ono što karakterizira suvremeni terorizam važnost je emocionalnog učinka terorističkog čina na populaciju koja nije izravna žrtva istog, a medijsko izvješćivanje postaje osnova za uspjeh terorista, jer ako ne saznamo za teroristički čin, on za nas nema osnova za uspjeh učinka, mi o njemu ne razmišljamo. Teroristička akcija mora odjeknuti kao ”prime time” vijest svih medija! Kao prvo, teroristi nisu bezglavi fanatici, ili suludi ubojice. To su osobe koje su se u jednom trenutku odlučile za krvoproliće i razaranje. Njihove karakterne osobine nisu odlučujući faktor, već ideologija grupe kojoj su se priklonili. Ono što bi kao individualan čin bilo iracionalno, kolektivno može biti kao političko djelovanje racionalno. Terorističko djelo ima prvenstveno za cilj da prenese određenu poruku i da zaplaši javnost te na taj način ostvari svoj cilj! Ne volim čuti riječi ”Hrvatska je sigurna zemlja”! Nemojmo ”izazivati vraga”, nema apsolutne sigurnosti, to je svakome jasno, možemo samo govoriti da nadležne institucije poduzimaju sve kako bi Hrvatsku učinile što sigurnijom zemljom, odnosno ako govorimo o turizmu destinacijom. Kada već spominjem turizam, neosporna je činjenica da prihodi od turizma čine više od 20 posto BDP-a Hrvatske. Za usporedbu, u Italiji prihod od turizma čini samo dva posto BDP-a. Ja turiste zovem ”vrapci”, koji danas prvenstveno ”slijeću” na naše priobalje i otoke, jer neke jake turističke destinacije kao što su bili Alžir, Maroko, Tunis, Španjolska, Turska, Grčka… uslijed raznih okolnosti u prošlim su godinama imali pad kao turističke destinacije.

To više nije tako, jer neke od njih su se već 2017. znatno popravile kao turistička odredišta, a i rezultati za prvo polugodište 2018. govore da se taj trend nastavlja. E, ti ”vrapci” u slučaju nečeg, ili nekog događaja uslijed kojega se više u Hrvatskoj neće osjećati sigurnim, odmah će ”prhnuti” na novo turističko odredište. Zato je u Hrvatskoj postizanje maksimalne razine sigurnosti imperativ! Pod ugrozama ne podrazumijevam samo čin terorističkih akata, već je to samo jedan od ”4 N”, odnosno ”N”- amjerno učinjen protuzakoniti čin koji rezultira štetnom posljedicom. Ostaju još 3 N koji su po nekim istraživanjima uzroci više od 50 posto svih štetnih radnji i ugroza. To su: ”N”-emar, ”N”–ehat i ”N”–epažnja! Uzroci mogu biti različiti, ali posljedica je uvijek ista, gubitak ljudskih života, nastanak materijalne i nematerijalne štete.

Koliko je Internet pomogao širenju terorističkih skupina i nesigurnosti koja vlada oko nas?

Jedan od glavnih kampova za obuku militanata putem interneta je Al- Battar camp koji prikuplja i distribuira podatke militantima diljem svijeta. Od nedavno ta grupa informatičara, koja sebe naziva elektronskim Jihadom, rade isključivo preko interneta objašnjavajući drugim ćelijama moć interneta kod izvođenju obuke novopridošlih militanata putem Al-Jihad enciklopedije. Enciklopedija Al-Jihad podijeljena je na deset glavnih cjelina i broji više od 10.000 stranica. U njoj je sažeto više od 1000 sati različite obuke popraćene audio i video materijalima. Prvi dio Al-Jihad enciklopedije je poglavlje ”Sigurnost i obavještajni rad”. Ovaj dio sadrži informacije o sigurnosti te kako se iste mogu prikupljati, način regrutacije novih snaga, psihološki rat, ispiranje mozga i metode promatranja ciljeva i komunikacija. Drugi dio Al-Jihad enciklopedije je poglavlje ”Praktični rad”. Ovaj dio sadrži najopasnije informacije i metode izrade otrova, eksploziva, improviziranih eksplozivnih naprava, uporaba komercijalnih proizvoda u terorističke svrhe te metode ubojstava. U ostalim poglavljima su najvažnije informacije o različitim vrstama oružja i njihovoj uporabi. Vrlo važno je poglavlje ”Samoobrana i psihološki trening”, koji sadrži najvažnije informacije o borilačkim vještinama i psihološkim treninzima pojedinaca, prilagodba tijela i psihe na napore kao što su hladnoća, vrućina i sve vrste boli. Deveti dio Al-Jihad enciklopedije je izrada oružja i prigušivača, a svakako najvažnije je deseto poglavlje ”Vojno planiranje i taktika”. Ovaj dio je zadnja stepenica u obuci terorističkih vođa ćelija u kojem se obuka sastoji od vođenja ćelija, analiziranja ciljeva, izrade skloništa te planiranja i napada na različite vrste ciljeva različitim vrstama oružja.

Izvor:Direktno.hr/ Autor: Andrea Latinović