U nastavku našeg serijala “Jesmo li sigurni da smo sigurni?“, urednika Alena Ostojića, razgovarali smo s gospodinom Slavenom Kosanovićem Lunarom.
Slaven Kosanović Lunar umjetnik je i grafiter rođen 1975. godine u Zagrebu. Studirao je na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te u početku radio u reklamnim agencijama.
Godine 2003. postaje član ULUPUH-a, a 2009. počinje raditi kao Lunar dizajn. Tijekom tridesetogodišnjeg rada formirao se u jednog od važnijih protagonista hrvatske grafiti scene, a njegovi radovi krase zidove domaćih, prvenstveno Zagreba, ali i stranih gradova – Amsterdam, Auckland, Berlin, Hanoi, Havana, London, New York, Oslo, Pariz, Seul, Sydney, Tokio i dr. Uz grafite, radi i ilustracije te platna. Godine 2019. godine objavio je knjigu Lunar: From Zagreb With Love.
Osim crtanja i slikanja grafita, istaknuo se i klasičnim tehnikama slikanja kistom, u tehnici akrila na platnima velikoga formata, koristeći kako kaže „svoje prepoznatljive životinje, mačke, koje lete u balonima nebeskim prostranstvima“.
Bavite se mnogim područjima umjetnosti – jesu li vam grafiti najdraži?
Čini mi se da najmanje vremena zapravo crtam. Većinu provedem u komunikaciji, planiranju, čitanju i dnevnim obavezama. Što se izražavanja tiče veseli me ravnoteža između rada na kompjuteru i rada na zidnim i inim površinama. Da sam neprekidno vani, zasitio bih se toga, baš kao što se zasitim i sjedenja za računalom. Kombinacija te dvije komponente + drugih aktivnosti su sretniji miks.
Zašto ste odlučili baviti se crtanjem grafita? Jesu li počeci bili teški? Je li bilo
nerazumijevanja?
Za klinca koji je oduvijek volio crtati uzbudljiva je bila ideja prenošenja zamisli na veće površine jer većina klinaca koji su crtali to nije radila. Iako je to danas rutina mnogima, tada mi je to bio priličan izazov, a svakako i skupi sport.
Nerazumijevanja je bilo oduvijek, kao kod bilo koje aktivnosti koja nije potpuni mainstream i jasno usađena u percepciji prosječnog promatrača, dakle bilo kakvo tipično zanimanje tipa pekar, zidar, službenik ili vozač. Svako zanimanje koje uključuje borbu za uvrštavanje u percepciju nosi dodatni angažman koji nerijetko izgleda kao gubljenje vremena.
Imaju li grafiti posebno značenje u gradovima?
Graffiti podrazumijevaju široki spektar djelovanja, možda bolje rečeno ljudskog traga na površinama. Neki tragovi imaju značaj za svoje autore i na neki način za plemena koja se okupljaju oko pojma ili ideje koja njima nešto vrijedi. Tako imamo grafite koji slave određene ljude, ideje, glazbu ili što već. Mimo toga tu se može naći velika količina svega i svačega, od duhovitih intervencija, lascivnih poruka, čistih oštećivanja do ilustracija.
Mislite li da su više izraz uređenosti ili nereda u gradovima?
Opet, pričamo o širokom pojmu. Nisam stručan po pitanju svakojakih ljudskih tragova, promatram ih slično kao i bilo koji drugi prolaznik, mogu mi biti simpatični, antipatični, mrski ili manje mrski, ovisno o sadržaju i mjestu na kojem su nastali. Mislim da su oni prije svega posjetnica svojih autora. Također mislim da su čak znatno benigniji kao tragovi na imovini od neprocjenjive štete koju neprekidno čine ljudi na višim pozicijama u društvu, bilo poslovnim ili političkim. Svakodnevno tome svjedočimo u medijima, i kod nas i globalno. Pojedinci koji bi trebali nositi ogromnu odgovornost i vlastitim primjerom pokazivati smjer uglavnom pokazuju baš suprotne osobine. Niži slojevi društva kao i mlađe generacije koje nas već nasljeđuju imaju zorni primjer pa je degradacija društva nažalost neminovna pojava.
Šalju li grafiti uvijek negativnu poruku prolaznicima?
Ne. Oni su na neki način glas naroda, zidne novine, od pozitivnih poruka do potpunih besmislica.
Zbog umjetnosti ste proputovali brojne zemlje – gdje ste se osjećali najsigurniji?
Gdje vam je bilo najneugodnije, sa sigurnosnog aspekta?
Najsigurnije se svakako osjećam doma, u drugim zemljama i gradovima uvijek imam otvorene četvore oči. Neke od najmanje sigurnih lokacija koje sam posjetio su Nezahual Coyotl i Chimalhuacán, kvartovi u Mexico Cityju kao i kolumbijski glavni grad Bogota. Nasuprot tome Tokyo i Seoul su mi se učinili kao prilično sigurni gradovi.
Tijekom projekta na kojem ste nedavno surađivali upućena je poruka da je Grad
Zagreb u krizi identiteta – što ste pod tim mislili?
Vidio sam da je raspisan natječaj za identitet grada ali nisam planirao prijavljivati se.
Osim plave boje i grba (koji je nekada bio crven, što se vidi i na krovu Markove crkve) ne znam što bih doveo u vezu sa Zagrebom. Dragićevog Zagija?
Treba li po vašem mišljenju uklanjati vandalske grafite? Ako da – koji je najbolji
način za to?
Naravno da treba. S druge strane svaki puta govorim isto: Zagreb u 2024. godini nema niti jedan legalni zid za crtanje. Osobno sam u više navrata naveo neke lokacije koje smatram prikladnima, nadam se da će se jednog dana naći netko tko će reagirati na to. Ne mislim da je to najbitnija stvar na svijetu ali bilo bi OK.
Također, Zagreb koliko se sjećam za mog života nije temeljito čišćen. Slojevi grafita sjedaju jedan do drugoga ili preko drugoga, s prljavštinom pa pretpostavljam da ta nebriga nekima može djelovati kao pozivnica za šaranje. Nije mi jasan ni proces kada netko preboja fasadu, a ne ostavi malo boje za eventualne naknadne popravke. Ili da si barem zapišu šifru te nijanse pa naruče još, nije neki problem malo planirati. Kad se pojavi nova intervencija, čišćenje novonastalog uratka će svakako obeshrabriti nove pokušaje. Ako ostaviš auto neopran mjesecima nemoj se čuditi kad ti netko napiše ‘Operi me’.
Koliko gradovi ulažu u kulturu grafita?
Nemam tih informacija..
Koje poruke nastojite prenijeti tijekom vaših javnih predavanja?
Nastojim prenijeti vrlo jednostavne poruke koje komuniciraju normalniji i empatičniji život. Ljudi žive u predrasudama i klišeima, bilo što kompliciranije nema smisla pričati jer je svatko ionako opterećen vlastitim problemima, pa okolinu doživljava vrlo površno.
Koliko urbane vizure, po vašem mišljenju, utječu na sigurnost gradova?
Svakako da utječu. Po izgledu zgrada se vidi briga koju je netko uložio u nju, baš kao i po vanjštini čovjeka. Ako ti nije stalo, znači da te nije briga, ako te nije briga znači da postojiš bez nekog plana i programa. Ako se sistem neće pobrinuti onda se nađe subsistem koji spreman čeka u mraku, a taj subsistem se zove kriminal. Marseille je meni dragi grad koji sam imao prilike višekratno posjećivati i tamo se dešava nešto slično, a on nije jedini primjer. Ne moramo ići u zemlje trećeg svijeta da se nađemo u nesigurnom i opasnom okruženju. Zašto je tome tako nemam pojma, ali uvjeren sam da ne mora tako biti. Ako društvo funkcionira, ako je pravda prisutna, ako se rad vrednuje i nagrađuje, a kriminal i lijenost kažnjavaju onda mlade generacije imaju dobar primjer i ne sele masovno van da bi naučeno ulagali u tuđe ekonomije pa doprinosili njima umjesto vlastitoj.
Treba li raditi na mijenjanju urbanih vizura kako bi se povećala sigurnost? Radi li
se uopće na takvim projektima?
Nisam siguran u točne načine no čini mi se da se radi jedino na izgradnji i eksploataciji koliko se može i gdje se može i ne može, a jedina svrha je profit. To je put u zlo, ne u sretniju budućnost.
Koji vam je najdraži grafit?
Ako mislite na duhovite natpise po gradu moram priznati da njih već dugo nisam primijetio. Primjećujem uglavnom primitivne poruke, plemenske oznake i klasično zapišavanje teritorija.
Učite li mlade generacije crtanju grafita? Imaju li novi mladi grafiteri interesa da
uče od vas?
– Komuniciram sa svim normalnim i pristojnim sugovornicima, bez obzira na godine. Neki uče, neki ne, slično kao i u školi.
Cijene li građani grafite kao umjetnost? Cijene li ih gradske vlasti?
Ljudi obično cijene ono što plate, dakle cijene ih klijenti.
Promatrajući reakcije rekao bih da su osmišljene oslikane površine drage većini ljudi, njih valjda ne vole samo mračnjaci ili kvazielitisti. Da li to znači cijeniti ili ne, ne znam. Ponavljam, obuzeti vlastitim tempom ljudi rijetko obraćaju pomniju pažnju na stvari oko sebe, vide krajičkom oka i sud donose vrlo brzo i on je obično neka predrasuda.
Mogu li grafiti u Hrvatskoj postati dio turističke ponude?
Mislim da to već jesu.
Na koji način je najbolje ljudima približiti grafite – njihovim crtanjem, ovakvim
intervjuima ili nečim trećim?
Međugeneracijske razlike su često prepreka. Osoba jednostavno ne može istim očima promatrati svijet oko sebe sa 10, 30, 50 ili 70 godina.
Medijski istupi, predavanja, a prije svega kontinuirani rad i njegovo povremeno obrazlaganje su, mislim, ispravan put.
Razgovarao: Alen Ostojić Foto: Jagoda Cierniak / The Mots
Objavljeni sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
