Jesmo li sigurni da smo sigurni? GOST: Doc.dr.sc. Slavko Barić, predsjednik Uprave AKD Zaštite

Slavko Barić

U nastavku našeg serijala “Jesmo li sigurni da smo sigurni?“, urednika Alena Ostojića, razgovarali smo s gospodinom Doc.dr.sc. Slavkom Barićem, predsjednikom Uprave AKD zaštite.

Nakon uspješne vojne karijere imate i uspješnu civilnu karijeru – je li tranzicija bila teška?

Neki vojnici i časnici se nikada ne snađu van obrambenog sustava.
Pitanje tranzicije prije svega je stvar osobne zainteresiranosti za drugu karijeru koja se nameće ako se dobro pripremite i ako ste spremni na nove izazove. Osobna je preferencija hoćete li ili ne nastaviti s određenim aktivnostima kad se izađe iz vojnog sustava. U svakom slučaju treba i Ministarstvo obrane biti zainteresirano za tranziciju i drugu karijeru svojih djelatnika.

Diplomirali ste i doktorirali na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu – sjećate li se tema diplomskog i doktorskog rada? Zašto ste ih odabrali?

Odabir teme diplomskog, magistarskog i doktorskog rada bile su uvjetovane mojim interesom te profesionalnom razvoju u OSRH. Tema magistarskog rada bila je „Autoritet vojnog zapovjednika u domovinskom ratu“, a doktorski rad „Asimetrično ratovanje i transformacija vojne organizacije: adaptacija vojnih doktrina i metoda djelovanja u odgovoru na asimetrične ugroze“.

Što ste radili nakon studija? Kada ste se priključili Hrvatskoj vojsci?

Nakon studija radio sam kao profesor u srednjoj školi i kasnije u sekretarijatu NO općine Osijek. Odmah poslije prvih demokratskih izbora imenovan sam za Sekretara NO Valpovo te sam radio na osnivanju i ustrojavanju postrojbi hrvatske vojske odnosno ZNG-a.

Gdje ste proveli Domovinski rat? Je li, po vašem mišljenju, objavljena sva istina o Domovinskom ratu? Treba li nešto zadržati kao vojnu tajnu?

Domovinski rat proveo sam u Slavoniji kao zapovjednik 107. brigade ZNG-a (Valpovo- Đakovo- Našice – Donji Miholjac – Orahovica ) te kao zapovjednik 132. brigade Našice-Orahovica. Domovinski rat ima nevjerojatno puno različitih aspekata i širinu aktivnosti. Teško je Domovinski rat gledati samo s jednog borbenog aspekta tako da postoji niz elemenata osobito borbenih koje treba rasvijetliti i jasno opisati. Također, aspekti neborbenog djelovanja društva- vojna proizvodnja, zdravstvo, obuka, ostali društveni procesi mogu biti interesantni za proučavanje. Vojna tajna ne može postojati kao pokriće za zlouporabe ili kriminalna djela i zato nisam sklon uskraćivanju informacija koje su utemeljene na istini. Međutim, moramo vidjeti kako i kada prezentirati određene događaje.

Nakon Domovinskog rata bili ste pročelnik vojnog ureda tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Kakve uspomene imate na Tuđmana?

Nakon „Oluje“ imenovan sam za Pročelnika vojnog ureda tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i nosim samo pozitivna iskustva. Predsjednik je bio neumoran u svojem radu za dobrobit Republike Hrvatske, visoko je cijenio sve sudionike Domovinskog rata vezane za potpunu uspostavu hrvatske vlasti i želio da RH što prije riješi sve probleme. Radio sam kao njegov izaslanik u provedbi mirne reintegracije istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje. Predsjednik je bio tvrd pregovarač, ali svjestan što je realno, a što ne, kao i što se može realno ostvariti. Bio je nepokolebljiv u svojim namjerama da zamišljeno provede do kraja.

Napredovali ste do funkcije zamjenika načelnika Glavnog stožera OSRH – jeste li zadovoljni svojom vojnom karijerom? Napreduje li se u HV-u doista prema zaslugama ili ima i političkih odluka?

Sa svojom vojnom karijerom sam zadovoljan. Naime, uvijek sam radio na određenim specifičnim projektima, reorganizaciji i prilagođavanju vojnog sustava te uvođenju inovacija, u obuku, školovanje, rad stožera i slično. Nažalost u procesu transformacije oružanih snaga izgubili smo puno kvalitetnih ljudi. U sustav napredovanja pokušali smo ugraditi visoke standarde kao i mjerljivi doprinos i zasluge. Politički utjecaj se smanjivao, a profesionalizam se razvijao kao preduvjet našeg ulaska u NATO, odnosno dostizanja najviših standarda.

Je li mirna reintegracija morala biti provedena ili je Hrvatska trebala vojnom silom vratiti sva svoja područja?

Mirna reintegracija je velika pobjeda hrvatske države – politike kao i snaga hrvatske vojske. Hrvatska je napravila ono što rade pobjednici – ostvarila svoj cilj bez uporabe vojne sile i pokazala svoju dosljednost u ostvarivanju zadanih ciljeva. Mirna reintegracija zbog proaktivnog djelovanja naših ljudi ujedno je i najuspješnija UN-ova mirovna misija ikada.

Bili ste uključeni i u poslove razminiranja – hoće li Hrvatska ikada biti sigurna od mina?

Kad smo počeli s razminiranjem – odnosno snimanjem zagađenosti terena s minama bilo je prilično depresivno. Velike količine mina, velike površine uz nedostatnu tehničku opremljenost. Na svu sreću danas možemo govoriti da je visoki stupanj očišćenosti od mina. Pojedinačne mine ili neeksplodirana sredstva mogu biti još desetljećima, važna je svijest o opasnostima i kako postupati s tim sredstvima.

Bili ste i ravnatelj Hrvatskog vojnog učilišta “Petar Zrinski”. Je li vojno obrazovanje u Hrvatskoj adekvatno? Kakav je interes mladih? Kako gledate na dubioze pri osnivanju vojnog učilišta “Franjo Tuđman”?

Kao zapovjednik HVU uskladio sam vojno školovanje sa zahtjevima i potrebama OSRH te izvršio akreditaciju nastavnih planova i programa. Kombinirali smo akademski dio s potrebitim vojnim znanjima i vještinama te proveli tranziciju vojnog školovanja sukladno Bolonjskom procesu. Vojno obrazovanje akreditirano je sukladno našem Zakonu o visokom obrazovanju, a programe (kurikulume) predmeta radili su profesori sa zagrebačkog i splitskog sveučilišta.

Istovremeno smo ulagali i u materijalnu potporu vojnog školovanja koje je izuzetno kompleksno- sastoji se od akademskih priprema te vojnih programa koji traže i visoku razinu različitih sposobnosti, vještina te specifičnih znanja kao i pravila koja su propisana u vojnim organizacijama. U vojno obrazovanje mora se ulagati kroz pripremu predavača te stalno praćenje novih sustava – naoružanja, opreme, tehnologije te uporabe istih. Interes mladih postoji i potrebno je više informacija o vojnom školovanju kao i prednostima koje pruža vojna karijera. Problem u daljnjem razvoju vojnog školovanja je neadekvatno ulaganje u sve segmente visokoškolskog obrazovanja, smanjivanje standarda i ne pokretanje reakreditiranja nastavnih programa te jasno definiranje akademskog programa edukacije od stručnog i vojno razvojnog osposobljavanja.

Nakon umirovljenja ipak niste ostali samo običan umirovljenik. Što ste sve radili?

Nakon umirovljenja nastavio sam raditi kao predavač na HVU, ali i na FPZ i na nekoliko veleučilišta. Zaposlio sam se i u JANAF-u kao savjetnik za korporativnu sigurnost , a kasnije kao ekspert za upravljanje rizicima. Zadnjih dvije godine sam direktor u AKD-Zaštiti.

Sada ste predsjednik Uprave AKD-Zaštite. Kako se ova tvrtka trenutačno pozicionira na zaštitarskom tržištu?

AKD-Zaštita ima svoju povijest i razvojni put od 1995. godine pa do danas, uz uspone i padove. Pružamo usluge tjelesne i tehničke zaštite uz stalna ulaganja u tehniku i ljudstvo. Mi smo tvrtka u 100% vlasništvu države, ali radimo na dohodovnom principu i nalazimo se na jedinstvenom hrvatskom tržištu konkurirajući s drugim tvrtkama koje se također bave ovom djelatnošću. Tvrtka ima 850 zaposlenih i među većim smo tvrtkama s intencijom širenja i usvajanja novih sposobnosti pogotovo u sustavu tehničke zaštite. Moramo odgovoriti na sve izazove u stvaranju sigurnosnog okruženja, a pogotovo kod novih sigurnosnih prijetnji.

Mislite li da će to tržište propasti zbog neprimjereno niskih plaća zaštitara? Mogu li im se plaće konačno povećati?

Velikih problema imamo kao i sve druge tvrtke u pribavljanju radnika za poslove tjelesne i tehničke zaštite. Cjelokupnom tržištu u hrvatskoj danas nedostaje 3000 do 4000 djelatnika u sektoru privatne zaštite. Niske cijene pružanja usluga kao i mogućnost zapošljavanja u drugim sektorima u potpunosti su poremetile mogućnost pribavljanja adekvatne radne snage. S druge strane potrebno je više ulaganja u edukaciju zaposlenih i jasno profiliranje zaštitarske struke te stalno praćenje zahtjeva samog tržišta. Zaštitari su dio sustava sigurnosti i dopuna cjelokupnom sustavu te partner institucionalnim snagama za javnu sigurnost. Kroz ovu prizmu sagledavanja moramo naći načina da se i plaće povećaju sukladno novim zahtjevima i potrebnim ulaganjem u razvoj i edukacije svih koji se bave ovim poslom. Pitanje plaća vrlo često ovisi o natječajima koji preferiraju najnižu cijenu bez jasno razrađenih svih ostalih uvjeta koji određuju kvalitetu pružanja usluge. Plaće se mogu i moraju povećati ako želimo udovoljiti zahtjevima tržišta kao i uvođenje novih tehnoloških rješenja. Sigurnost u najširem obliku je preduvjet ulaganja, razvoja te slobodnog djelovanja na određenom tržištu. Kapital i ulaganje prije svega očekuju sigurno okruženje i tek onda ulaze u određene akvizicije. Tržište ne može propasti, ali mora se prilagoditi novim zahtjevima i potrebitim novim sposobnostima.

Može li tehnička zaštita zamijeniti ljude na štićenim objektima?

Tehnička zaštita podiže stupanj sigurnosti te pruža nove mogućnosti u zaštiti objekata i infrastrukture. U takvim uvjetima potrebni su djelatnici koji mogu koristiti i upravljati novim tehničkim sustavima zaštite. Jasno da su tehničke mogućnosti svaki dan sve veće-umjetna inteligencija otvara nove mogućnosti kao i uporaba robota. Međutim, čovjek i dalje ostaje najvažniji dio sustava zaštite.

Koju prijetnju danas ocjenjujete najopasnijom?

Današnji spektar prijetnji nevjerojatno je širok od onih klasičnih do izuzetno sofisticiranih sustava ugroze. Pitanje kibernetičke sigurnosti te ugrožavanje kritične infrastrukture zahtijevaju nove pristupe u zaštiti. Postoji i niz drugih tehničkih i tehnoloških prijetnji kao i fizičkih ugroza na koje moramo moći odgovoriti i znatno smanjiti prijetnje i učinke istih.

Od kakvih sigurnosnih ugroza najviše mora strepiti Hrvatska?

Hrvatska prije svega mora ulagati u visoko razvijene sustave zaštite svoje kritične infrastrukture – energetske, informatičke, telekomunikacijske, zaštita prirodnih resursa, zaštita urbanih sredina, zaštita hrane i drugih segmenata društva. Sveobuhvatni pristup ovom pitanju je nužan, brzina djelovanja i izmjena informacija postaje glavna pretpostavka učinkovitog djelovanja.

Jesu li građani, obični ljudi, dovoljno sigurnosno osviješteni – ne prestaju biti žrtve prevaranata, hakera….?

Pitanje sigurnosne kulture kod građana uvijek ima više lica i naličja. Vrlo često zagovaramo da je pitanje sigurnosti građana kao i njihova sigurnosna osviještenost stvar samog pojedinca i oni sami snose odgovornost o osobnim stavovima i preferencijama kad je u pitanju sigurnost. Međutim, društvo prije svega kroz sustave školovanja od vrtića do fakulteta mora jačati svijest o mogućim prijetnjama, ugrozama kao i o zaštiti svih građana i materijalnih dobara. Kada vidimo uporabu modernih sredstava komuniciranja i informatizacije u društvu pojavljuju se istovremeno blagodati tog sustava i opasnosti od raznih prevaranata- hakera, ali i komunikacijskih prijevara plasiranjem lažnih vijesti /informacija koje stvaraju nesigurnost te moguće posljedice po pojedinca, ali i za cjelokupno društvo. Sigurnost nije jednodimenzionalna nego višeslojna i stvaranje sigurnosne kulture i svijesti mora biti u fokusu naših interesa za stvaranjem više razine sigurnosti.

Razgovarao: Alen Ostojić / Foto: Davor Denkovski by HUMS

Objavljeni sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.