Što je bivši predsjednik RH Stjepan Mesić rekao na Moskovskoj konferenciji o međunarodnoj sigurnosti?

stjepanmesic.hr

Bivši predsjednik RH  Stjepan Mesić nedavno je boravio  u Ruskoj Federaciji, gdje je na poziv Ministarstva obrane sudjelovao na VI. Moskovskoj konferenciji o međunarodnoj sigurnosti. Boravio je i u Sankt-Peterburgu gdje se sastao sa zamjenicom gubernatora Sankt-Peterburga g. Poltavčenka i njegovim suradnicima.

Na VI. Moskovskoj konferenciji o međunarodnoj sigurnosti sudjelovalo oko 500 predstavnika iz 80 zemalja. Mesić je govorio  na panelu „Europska sigurnost“. Na ovom panelu govorili su još ministri obrane Srbije i Bjelarusije, glavni tajnik OESS-a, direktor ruske vojne akademije te član Vijeća za vanjske poslove.

Donosimo govor Predsjednika Mesića u cijelosti.

Počet ću na malo neuobičajen način, ali siguran sam da ćete shvatiti zašto. Ponovit ću, naime, od riječi do riječi prvih nekoliko rečenica što sam ih izgovorio na ovakvoj istoj konferenciji u Moskvi prošle godine. Tada sam rekao, citiram, kako je govoriti danas o miru i ratu u Europi i o potrebi novog sustava europske sigurnosti koliko izazovno, toliko je i krajnje osjetljivo. Živimo, naime, u razdoblju kada se čini kao da su sva nekada prihvaćena načela međunarodnih odnosa zanemarena, u vremenu kada caruje sila i kada se silom nameću režimi koji nekome odgovaraju, završen citat.

Zašto sam to ponovio? Naprosto zato da upozorim na zabrinjavajuću činjenicu kako se u proteklih godinu dana na svjetskoj sceni ništa nije promijenilo u pozitivnom smjeru. Imali smo, doduše, naznake – vrlo konkretne – novoga američkog predsjednika da će Sjedinjene Države pod njegovim vodstvom odustati od politike nametanja režima.

No, u najnovije vrijeme imamo i konkretne dokaze ne samo da taj novi Predsjednik nailazi u vlastitoj zemlji na sve veći otpor – ne birača, nego onih utjecajnih krugova što obično stoje iza kulisa, nego i da se priklanja onome što je i ranije bila njihova politika.

Ne mogu, a da ne podsjetim, kao što sam učinio i prije godinu dana, na Konferenciju o europskoj sigurnosti i suradnji, što je godine 1975. zasjedala u Helsinkiju. Za tadašnji svijet, za Europu posebno, to je bila prekretnica. To je bio, tako smo se nadali i u to smo čvrsto vjerovali, početak puta u bolju i sigurniju budućnost. Da, vjerovali smo i nadali smo se. I, da, prevarili smo se.

Pogledamo li  Europu kakva je danas, morat ćemo konstatirati kako Stari kontinent živi u atmosferi probuđenoga hladnoga rata, kako su za građane europskih zemalja – usprkos zajedničkoj valuti u većini od njih i usprkos otvorenim granicama, čija otvorenost također sve više dolazi u pitanje – sigurnost i stabilnost danas nešto, što se čini mnogo daljim i teže ostvarivim nego, na primjer, prije desetak godina.

To je realnost i s time se moramo suočiti; ako, naravno, ne želimo lagati i sebi i drugima. Namjerno koristim grubi izraz “laž”, jer je bezočno laganje postalo sastavnim dijelom politike, ponekada čak i više od toga – zamijenilo je politiku.

Imamo “glajhšaltovane” glavne medije, kao da njima upravlja zloglasni Hitlerov ministar propagande – Goebbels. Imamo internet i internetske portale na kojima ima, doslovno – neću se ustručavati toga izraza – mnogo smeća, ali i ne baš tako malo objektivnih analiza, kakve se ne uspijevaju probiti ni u glavne novine, ni u nacionalne televizije, bile one javne ili komercijalne.

I imamo, napokon, društvene mreže koje su, a sve pod “firmom” slobode govora, postale rasadište predrasuda, steretipa, neinformiranosti i – iznad svega – mržnje. To je fenomen o kojemu se nerado govori, ali kojemu bi itekako trebalo posvetiti pozornost.

U takvom političkom i informacijskom okruženju zaboravljaju se, odnosno svjesno se guraju u zaborav ključna načela iz završne Deklaracije Europske konferencije iz Helsinkija 1975. Usporedo s time praktično iz dana u dan postaje jasnije kako Europska unija koja – usprkos imenu što sugerira zajedništvo – postaje sve više razjedinjena, nema ni političke volje, ali ni mehanizama koji bi mogli pomoći izlasku iz takve situacije.

Europski mir, najveće dostignuće procesa integracije, mir koji traje od pobjede nad naci-fašizmom godine 1945., bio je – doduše – prekinut krvavim ratovima u kojima se raspala Jugoslavija. No, nakon tih ratova Europa se ponovo vratila miru i jedva da je netko mogao predvidjeti stanje o kakvome sam govorio i prije godinu dana, a koje se u bitnim crtama nije promijenilo do danas.

Možda je postalo još alarmantnije. Zapravo – ne možda, nego sigurno!

Europa se sve više pretvara u golemi vojni poligon, s onu stranu Atlantika dopremaju se stotine tenkova i bornih kola i tisuće vojnika, stvara se atmosfera koja je za mlade nova, ali koja je ljudima moje generacije jako dobro poznata – atmosfera hladnoga rata koji je na rubu da preraste u otvoreni sukob.

Pri tome je svakome objektivnom promatraču savršeno jasno kako zapadnoj Europi, ili nekim njezinim dijelovima ne prijeti nikakva agresija s Istoka. Da, postoji opasno stanje u Ukrajini. Ali, postoji i sporazum iz Minska koji otvara put prema njegovom rješavanju. Bitno je samo da se tog sporazuma pridržavaju obje strane, naglašavam: obje i da svaka izvrši ono na što se obvezala.

No, u vezi i s Ukrajinom i s poticanjem straha od agresije koja “samo što nije krenula”, postoji još jedan aspekt što ga ne smijemo zanemariti, a koji se sve više profilira kao ozbiljna zapreka uspostavljanju sigurnosti i stabilnosti u Europi. To je propagandni rat, odnosno rat neistinama i poluistinama što se vodi kroz medije.

Dvije su najveće žrtve toga rata: prva je žrtva novinarstvo, jer to što se danas naziva novinarstvom nema ama baš nikakve veze s nekada časnom i uvažavanom profesijom. Druga su žrtva građani koji s jedne strane ostaju uskraćeni od ključnih informacija, dok su s druge strane – a da toga nisu ni svjesni – u sve većoj mjeri podložni manipulacijama.

U zbroju – jedina je prava  žrtva propagandnog rata iza kojega stoje vlade i obavještajne službe, o tome ne treba imati nikakvih iluzija, jedina je – dakle – žrtva toga rata danas sigurnost i stabilnost u Europi, a sutra – mir. To treba jasno reći!

Suočena s posljedicama opasne i promašene politike nametanja režima i ekonomskog iskorištavanja zemalja u razvoju, odnosno nerazvijenih, Europa polako ali sigurno tone u vrtlog desnog populizma. Ne slažem se s onima koji govore isključivo o euroskepticima, mada treba priznati da je europski projekt, onako kako se posljednjih godina razvija, mnogima dao povoda za zdravi skepticizam.

No, ja govorim o skepticizmu koji je maska iza koje se kriju snage što svoju inspiraciju crpu iz tamnih stranica europske povijesti 20. stoljeća. Ni to ne treba prešutjeti, i to treba jasno reći! Odnosno, ako takvu opasnost vidimo u jednoj zemlji, onda moramo biti dovoljno i pošteni i politički dalekovidni da je prepoznamo i u drugima. U suprotnome, naša će nam se kratkovidnost obiti o glavu.

I sada se moram još jednom vratiti na ono što sam govorio prije godinu dana. I moram ponoviti kako je Europi potreban novi, odnosno možda da budem precizniji: obnovljeni sustav sigurnosti. A to znači da se moramo vratiti striktnom poštivanju međunarodnoga prava, ali i gotovo zaboravljenim načelima iz završnog akta Helsinške konferencije. Ukratko: ono što želim reći je sljedeće: sigurnost u Europi nećemo postići gomilanjem oružja i trupa, demonstracijama sile, “izmišljanjem” neprijatelja i mobiliziranjem javnosti za obranu od takvih izmišljenih neprijatelja.

Ne, sigurnost u Europi može se ostvariti samo i jedino uz uvjet pune jednakosti suverenih država, suzdržavanja od upotrebe sile, rješavanja sporova mirnim putem, nemiješanja u unutarnje stvari drugih država, prava naroda na samoodređenje, suradnje među državama i ispunjavanja u dobroj vjeri međunarodno preuzetih obveza.

Zvuči poznato? Naravno, da zvuči.

Na tim su principima nekada počivali temelji međunarodnih odnosa. Dužnost je Europe, ma koliko da to izgledalo iluzorno u uvjetima unutareuropskog preispitivanja i prestrojavanja, da upravo ona, Europa, postane samostalni čimbenik u međunarodnim odnosima koji će drugima pomoći da se vrate sa stranputice na koju su zašli na jedino mogući i ispravan put.

To može, ponavljam, samo samostalna i samosvjesna Europa koja će govoriti jednim jezikom – ne zato što bi je netko na to prisilio, nego zato što će shvatiti da je to i njezin interes i interes svijeta. Povratak Helsinkiju i danas potpuno poremećenim i zaboravljenim načelima međunarodnih odnosa nekima će se činiti kao bolan proces, nekima kao nemoguć – imajući u vidu aktualno stanje.

Ne mogu kritizirati ni jedne, ni druge. Ali, moram naglasiti da ja drugoga izlaza ne vidim.

Nema alternative europskom identitetu i europskom interesu.

Nema alternative europsko-ruskoj suradnji, odnosno uključivanju Rusije u projekt europskoga ujedinjenja.

No, to uključivanje Rusije neće se postići eskalacijom optužbi na račun Moskve, optužbi što u pravilu nisu poduprte konkretnim, čvrstim dokazima, nego naprosto proizvoljnim tvrdnjama za koje se onda tvrdi: mi to sa sigurnošću znamo, ali ne možemo reći kako smo do tih saznanja došli.

Prije no što se bespogovorno svrsta na stranu onih koji takve optužbe iznose, Europa mora dobro razmisliti. Prije svega o tome što je njezin interes.

I napokon: nema alternative mulitkulturalnosti i multireligioznosti, toleranciji i prihvaćanju različitosti kao bogatstva, a ne kao razloga za izopčavanje bilo koga iz bilo čega.

Odnosno: ima.

Alternativa je povratak u zapjenjene nacionalizme.

Alternativa je povratak u žicom ograđena nacionalna geta.

Alternativa je u odricanju od svega za što su dali živote milijuni boraca protiv naci-fašizma.

Alternativa je u krajnjoj liniji – rat!

Imamo li pravo prihvatiti takvu alternativu? Definitivno: nemamo!

I zato upravo u današnjim uvjetima treba – glasnije i jasnije nego ikada u posljednjih nekoliko desetljeća, svakako nego ikada od početka politike detanta – reći i uporno ponavljati: izlaz je samo i jedino u suradnji i u međusobnom povjerenju i razumijevanju.

I zato je moja završna poruka ista kao i prošle godine, možda malo proširena. A ona glasi: ne dajmo da nam otmu mir oni koji profitiraju od rata!

RSS