Na današnji dan ’91. godine JNA je pokušala ubiti predsjednika Tuđmana, čovjek koji je bio uz njega prisjeća se tih dramatičnih trenutaka

566
prtsc hrt.hr

Piše: Stjepan Adanić 

Te sudbonosne i ratne 1991. godine kad se Hrvatska svim svojim bićem borila na pravdi Boga i Hrvatskog Naroda za svoju golu opstojnost i Državu, 7. listopada, na zadnji dan moratorija Europske Zajednice / sada EU / na proglašenje Hrvatske samostalnom i suverenom nezavisnom državom, izvršen je atentat na prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Atentat je izvela jugoavijacija te jeseni 1991. godine kad je Hrvatska gorjela i borila se za opstanak.

Jugoavioni, koji su raketirali Banske dvore, poslali su jasnu i očitu poruku hrvatskom narodu. S jednom bombom sovjetske a drugom američke proizvodnje nadali su se, u ono vrijeme čak i uz potporu političkog svijeta, ubiti hrvatskog predsjednika a time ubiti i svaku nadu i želju hrvatskog čovjeka za samostalnom i slobodnom demokratskom državom Hrvatskom.

Par minuta prije 15 sati dva su srbijanska borbena zrakoplova precizno su raketama pogodili Banske dvore neposredno nakon što su iz dvorane otišli sudionici ručka. Da se predsjednik Tuđman držao protokola i ostao malo duže na ručku, srpski bi zločinci uspjeli u svom naumu i obezglavili bi Hrvatsku.

Predsjednik me toga dana primio oko 10 sati, tada još u svojstvu gradonačelnika Varaždina. Bilo je to nedugo nakon što smo uspješno osvojili vojarne jugovojske zarobivši puno neprijateljske tehnike, te je ta pobjeda direktno utjecala i na tijek ratnih operacija za oslobođenje Hrvatske. Predsjednik je bio vidno zadovoljan tom operacijom u Varaždinu, a naročito činjenicom da sam provodio njegove savjete i zapovijedi o početku obrane kao i tijekom ratnih operacija u Varaždinu u koje je imao potpuni uvid.

U opuštenoj i prijateljskoj atmosferi zadovoljan rezultatima rata u Varaždinu i svega onog što je to značilo za obranu Hrvatske rekao je: „Dolaziš u Hrvatsku prijestolnicu u grad Zagreb kao ratni pobjednik, a ova je pobjeda u Varaždinu prekretnica u Domovinskom ratu, drago mi je da si uspio ostvariti sve što smo dogovorili“.
Nakon sastanka, predsjednik Tuđman pozvao me da ostanem na ručku s njim.

Bio je ponedjeljak 7. listopada 1991. godine. Na ručku su bili: predsjednik RH dr. Franjo Tuđman; ratni gradonačelnik Varaždina mr. sc. Stjepan Adanić; Ante Marković, predsjednik Jugoslavenskog saveznog izvršnog vijeća; Stjepan Mesić, predsjednik predsjedništva Jugoslavije; Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske; Antun Vrdoljak, Zdravka Bušić…. Predsjednik je veći dio ručka držao slovo Anti Markoviću da se više založi za Hrvatsku, da se dade na raspolaganje, da je Hrvat iz Bosne i Hercegovine i morao bi, razumije se, učiniti sve za Hrvatsku. Ante Marković se držao rezervirano, kiselo, a Hrvatska je gorjela, Hrvati su se borili na život i smrt za svoju državu i slobodu. Nije htio, kako smo mu predlagali, održati konferenciju za tisak, proglasiti JNA i paravojne srbijanske snage agresorima na Hrvatsku i ostati u Hrvatskoj već je rekao da ima svoju stranku koja će demokratizirati Jugoslaviju i da će se vratiti u Beograd. Inače, cijeli taj dan bila je oglašena zračna opasnost, a predsjednik Tuđman – hrabar i odvažan, kakav već je – nije bio u skloništu već je obavljao svoje državničke dužnosti.

Par minuta prije 15 sati završili smo s ručkom te smo svi otišli iz te dvorane. Nekoliko minuta poslije završetka radnog ručka čuo sam prodoran zvuk nekoliko aviona te je odjeknulo nekoliko strahovitih eksplozija. Pogodili su ciljanu metu. Sve je bilo u dimu i prašini, od šoka nisam znao što se zapravo događa, baš sam izlazio niz stepenice u Banskim dvorima kad su odjeknule snažne eksplozije te me pogodila krhotina crijepa u nogu. Bojao smo se za predsjednika, je li živ ili mrtav, ali zahvaljujući dragom Bogu, Predsjednik je, kao i svi mi sudionici radnog ručka, za dlaku izbjegao smrt pod naletom pobješnjele jugoslavenske avijacije.

Mjesto gdje je sjedio za ručkom bilo je skroz uništeno, šrapneli po cijeloj sobi. Nitko ne bi preživio da smo ostali još koju minutu u dvorani. Ovako je uz Božju pomoć spasio sebe, nas i cijelu Hrvatsku. Bio je to atentat bez presedana. U glavnom gradu svih Hrvata, u Banskim dvorima, pokušali su ubiti hrvatskog predsjednika, a time i hrvatsku državu. Bio je to pokušaj likvidacije hrvatskog predsjednika dan prije nego je izlazio moratorij Europske zajednice  na Odluku Hrvatskog državnog sabora od 25. lipnja 1991.  o raskidanju svih državnopravnih sveza s Jugoslavijom.

Jedna raketa pogodila je tog dana i restoran na Tuškancu – Dubravkin put. U toj eksploziji život je izgubio Marko Mikić, koji je tamo bio s cisternom za gorivo. Petero Zagrepčana ranjeno je u tom zračnom napadu jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.
Tog dana 7. 10. 1991. godine predvečer, nakon atentata, opet sam se sastao s predsjednikom Tuđmanom ali ovaj put u atomskom skloništu na Tuškancu gdje me imenovao pomoćnikom ministra obrane i glavnim i ovlaštenim pregovaračem u ime Republike Hrvatske protiv JNA na čelu s generalom i zapovjednikom 5. vojne oblasti Andrijom Rašetom.

Dan nakon toga, 8. listopada 1991., na zasjedanju Hrvatskog sabora u ratnim uvjetima, proglašena je neovisna Hrvatska. Tog istog dana 08. 10. 1991. godine započeli su i pregovori o odlasku JNA iz Zagreba i RH na kojima sam bio ovlašteni pregovarač protiv generala Rašete. Kad sam 8. listopada 1991. godine na pregovorima u Hotelu „I“ u Zagrebu pitao generala Rašetu zašto su izvršili atentat na predsjednika Tuđmana i jasno mu rekao da je to barbarski i teroristički čin, nakon kratkih konzultacija s pukovnikom KOS-a Stamenkovićem odgovorio mi je da to oni nisu napravili nego mi, ali poslije je ipak priznao da jesu, čak mi je u jednom trenutku pregovora dok je pukovnik KOS-a Stamenković bio nakratko odsutan, rekao da mu je zbog toga žao.

Međutim, nije ovo bio ni prvi ni posljednji pokušaj atentata na prvog hrvatskog predsjednika. Dana 18. ožujka 1990. Boško Čuprilović iz okolice Benkovca pokušao je pred oko 7000 ljudi, okupljenih na osnivačkoj skupštini ogranka HDZ-a, pucati iz pištolja na dr. Franju Tuđmana, predsjednika HDZ-a, koji je u tom trenutku bio za govornicom. Ljudi iz prvih redova uspjeli su svladati napadača, atentatora i oduzeti mu oružje. Sljedeći pogibeljni rizik za hrvatskog predsjednika, bio je kad je cijela Hrvatska strahovala za njegov život, i kad je predsjednik unatoč savjetima da ne ide, zbog mogućeg atentata, ipak otišao u Beograd na sastanak 24. siječnja 1991. godine i tako svojom mogućom žrtvom spasio Hrvatsku od vojnog udara koji joj se tada spremao i za koji je JNA već imala spremne planove djelovanja. Naime JNA je za 25. siječnja 1991. godine imala pripremljene planove za likvidaciju Hrvatskog vodstva na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Dobro se sjećam tog dana bio sam tada gradonačelnik Varaždina – jugovojska je bila na najvišoj razini bojeve spremnosti. Poslali su mi pismo – koje sam dobio od zapovjednika korpusa general-majora Jevrema Cokića – u kojem nas optužuje za provokacije te praćenje njegovih aktivnosti i stvaranje paralelne vojske u Varaždinu te, kako je napisao, da će JNA odogovoriti na to svim sredsvima koja im stoje na raspolaganju. Načelnik policijske uprave Varaždin obavjestio me da mi prijeti hapšenje od strane Vojne policije JNA te da budem krajnje oprezan, dobio sam i policijsku zaštitu tih dana jer je akcija hapšenja bila u tijeku. Bilo je to tako u cijeloj Hrvatskoj tih dana mjeseca siječnja 1991. godine. Sasvim je jasno, s obzirom na stanje u Hrvatskoj, Europi i svijetu da je to bio zapravo najpovoljniji moment za izvođenje vojnog udara (kriza u Rusiji, rat u Zaljevu). Sve je to dr. Franjo Tuđman znao i dobro procijenio te se uz vlastiti rizik i moguću žrtvu vlastitog života založio za rješenje koje je tada bilo jedino moguće, a u čemu je i uspio. Vojni udar nije izveden, a Hrvatska je dobila na vremenu da uvjeri svijet u svoju pravednu borbu za samostalnu državu te prostora za organizaciju i izvođenje obrane.

Tijekom jeseni 1991. godine, kao pomoćnik ministra obrane, pregovarač s generalom Rašetom i kao čovjek koji je vršio razmjene ratnih zarobljenika, primio sam zastrašujuću informaciju. Ona je glasila ovako: “U Glavni stožer HV-a bit će ubačen atentator na dr. Tuđmana.” Ozbiljno sam shvatio ovu prijetnju, s obzirom da sam već preživio jedan atentat na dr. Tuđmana, te sam odmah pismeno i usmeno obavijestio Predsjednika o toj suludoj namjeri radi pravovremene provjere i zaštite predsjednika od moguće likvidacije.

Bili su to teški i časni dani borbe za hrvatsku državu, u kojima je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman donosio teške ali uvijek za Hrvatsku ispravne sudbonosne odluke koje su nas i dovele do hrvatske države.
Svi mi koji smo tih dana i godina bili uz predsjednika, svoju smo zadaću obavili časno i dostojanstveno na dobrobit hrvatske države. Na svima nama ostaje čuvanje djela prvog hrvatskog predsjednika i iznošenje istine o Ocu Domovine dr. Franji Tuđmanu i Domovinskom ratu za neovisnu i slobodnu Hrvatsku Državu.

 

mr. sc. Stjepan Adanić
Ratni gradonačelnik Varaždina 1990/92. godine i Predsjednik Kriznog štaba grada Varaždina 1991. godine
Pomoćnik ministra obrane 1991/98. godine
Pročelnik Vojnog kabineta i Vojni savjetnik Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana 1991/92. godine
Opunomoćeni i ovlašteni pregovarač o odlasku JNA iz Zagreba i RH i razmjeni ratnih zarobljenika 1991. godine