Zašto nemamo Muzej policije?

661
Svijetsigurnosti.com

Krajem lipnja ove godine, u zgradi Gradske uprave, na Trgu Stjepana Radića 1, gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić i suradnici, održali su sastanak s izaslanstvom Ministarstva obrane RH, predvođenim ministrom Damirom Krstičevićem i ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom.

Jedna od tema sastanka bila je i izgradnja Vojnog muzeja,na lokaciji bivše tvornice Gredelj.

Prije pet dana sastali smo se kod ministra Krstičevića, a na sastanku je bio prisutan i ministar Medved. Dogovorili smo dobru buduću suradnju između Grada i ministarstava. Danas ćemo ići vidjeti mjesto gdje će se postaviti spomenik Domovini i obići bivšu tvornicu Gredelj u kojoj bi bio izgrađen Vojni muzej, rekao je gradonačelnik Bandić.

Ministar Krstičević, tom prigodom napomenuo je kako bi vojni muzej trebao biti jedan moderan muzej, a u realizaciji tog projekta sudjelovalo bi i ministarstvo kulture. Svakako bi se apliciralo i na sredstva iz EU fondova.

„Hrvatska ima dugu vojnu povijest. Sada je na nama da li ćemo uspjeti za 25 ili 30 godina od pobjede u Oluji imati Vojni muzej koji je opet u funkciji hrvatske povijesti i budućnosti, a koji će biti i u funkciji turističke atrakcije. Svaka metropola u Europi ima vojni muzej i mislim i da naša zemlja zaslužuje to.“– rekao je Damir Krstičević, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Republike Hrvatske.

Vojni muzej trebao bi biti uređen do 2020. u dijelu kompleksa bivše tvornice “Janko Gredelj”, s južne strane Glavnoga željezničkog kolodvora, između zgrade Paromlina i Autobusnog kolodvora, a u neposrednoj blizini vojnog muzeja, prema prijašnjem planu, trebao bi biti i muzej željeznice.

U cijelosti se slažem s Bandićevim i Krstičevićevim stavovima, Hrvatskoj treba vojni muzej.

U svijetu ima sjajnih vojnih muzeja koji sasvim sigurno nisu izraz militarizacije društva, već cjeloviti povijesni prikaz nacionalne baštine.

No, postavlja se pitanje zašto Hrvatska i  Zagreb nemaju Muzej policije?

„Kažu da se uređene policije prepoznaju po tome imaju li u svom sastavu konjicu, dresirane pse i svoj muzej, jer su to mjerila za uvježbanost, stručnost i ugled u zajednici.“ ističe Željko Jamičić, voditelj Muzeja policije.

Nažalost i na našu sramotu Hrvatska i Zagreb nemaju Muzej policije kakav bi trebali imati.

Evo nekih činjenica. Protokolom o suradnji Ministarstva kulture i Ministarstva unutarnjih poslova u svezi s osnutkom muzeja pri Ministarstvu unutarnjih poslova, koji su 24. rujna 2001. potpisali ministar kulture dr. Antun Vujić i ministar unutarnjih poslova Šime Lučin, započinje formalni rad na osnutku Muzeja policije. Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustroju Ministarstva unutarnjih poslova od 21. svibnja 2008. godine Muzej policije je postao samostalna ustrojstvena jedinica u sastavu Policijske akademije u ravnateljstvu policije. I to je to.

Želim istaknuti da novija povijest ne poznaje da je igdje u svijetu policija odigrala tako značajnu ulogu u stvaranju i obrani svoje države kao što je to učinila hrvatska policija. Nikada ne smijemo zaboraviti da su 5. kolovoza 1990. godine u policijskoj akademiji u Zagrebu postrojene dvije bojne s ukupno 1800 pripadnika-polaznika tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“. Puni domoljublja i samopouzdanja, ti dragovoljci, prvi hrvatski redarstvenici tada su bili spremni na žrtvu, bespogovorno služenje svome narodu, na obranu reda i mira nove, demokratske hrvatske države koja se tek budila.

Dvanaest  dana kasnije, 17. kolovoza 1990., tri helikoptera MUP-a RH s pripadnicima prvih redarstvenika poletjeli su prema Kninu,  iznad prostora Like presreli su ih borbeni zrakoplovi JNA  i zapovijedili im pod prijetnjom rušenja, vraćanje u Zagreb.

Nekoliko dana kasnije,  7. rujan 1990. osnovana je ATJ Lučko, prva oružana postrojba suvremene hrvatske države.

Trebam li uopće spominjati 1991. godinu i „krvavi Uskrs“, stradanje Josipa Jovića, prvog poginulog redarstvenika u Domovinskom ratu kao i dvanaest redarstvenika ubijenih u Borovu Selu?

Premalo je prostora da bih opisao ulogu policije u Domovinskom ratu i zato se pitam, zašto se Vojni muzej i Muzej policije nisu mogli postaviti na istoj lokaciji.

Današnji Muzej policije potpuno je neprimjeren i zapravo, i nije muzej. On nema stalan postav već se u Ministarstvu unutarnjih poslova, Ulica grada Vukovara 33, organiziraju povremene izložbe za javnost.

Upravo zbog povijesti policije u Hrvatskoj, povijesti redarstva u Zagrebu i ostalim hrvatskim gradovima, dalekoj prvoj policijskoj postaji na Kamenitim vratima, prvom kriminalističkom muzeju otvorenom 1909. u današnjim Klovićevim dvorima u Zagrebu, doprinosu Hrvata svjetskoj kriminalističkoj praksi, ulozi policije u Domovinskom ratu i dr., Hrvatskoj i Zagrebu potreban je suvremeni muzej policije otvoren za javnost.

Muzeji sadašnjice sve više imaju novu funkciju, a to je animacija posjetitelja. Stoga budući Muzej policije trebao bi biti prostor u kojem bi se organizirale mnoge dodatne aktivnosti, npr.: radionice o samozaštiti, predavanja o prevenciji kriminaliteta, čitav niz aktivnosti koje nisu isključivo vezane za izložbu u tijeku, već se odnose na edukativni i socijalni aspekt zajednice.

Posjetitelji muzeja danas žele interakciju, uzbudljivo iskustvo, žele fotografije sa muzejskim eksponatima i žele to objaviti na društvenim mrežama. A povijest i sadašnjost hrvatske policije to im sasvim sigurno može omogućiti.

Znate li gdje su danas tri helikoptera MUP-a RH koji su 17. kolovoza 1990. s pripadnicima prvih hrvatskih redarstvenika poletjeli prema Kninu da uguše srpsku pobunu ili možda, gdje je danas autobus koji je u ranim jutarnjim satima 31. ožujka 1991. godine na Plitvice doveo pripadnike specijalne policije MUP-a Kumrovec i Antiterorističke jedinice Lučko, a na koji su srpski pobunjenici ispalili  tromblonsku minu ?

Na kraju, i zbog 103 prva hrvatska redarstvenika koja su na oltar Domovine položila svoj život i zbog povijesti hrvatskog redarstava i njene usredotočenosti na borbu protiv kriminala, hrvatska policija zaslužuje Muzej policije kakav dolikuje policiji koja je omogućila sadašnjost i budućnost hrvatskom narodu.

Piše: Alen Ostojić