TERORIZAM I SPORT

277
Luka Leško

Prema Nacionalnoj protuterorističkoj strategiji SAD-a, terorizam je složeniji i fluidniji no ikad, sa sve većim brojem skupina, mreža i pojedinaca, a protuterorizam ostaje glavnim prioritetom administracije SAD-a. U borbi protiv terorizma na tlu i on-line, istaknuta je važnost izgradnje instrumenata za sprječavanje radikalizacije i regrutacije te međunarodna suradnja. Obzirom na takve procjene te činjenicu da je protuterorizam većih troškova nego terorizam, važan je doprinos znanstvenih istraživanja, koja mogu pridonijeti boljem razumijevanju terorizma, unaprjeđenju provedbenih nacionalnih politika i protuterorističkih strategija.

Terorizam suvremene ere pogađa širok spektar društvenih fenomena, pa tako i sport. Najčešće mete terorističkih napada općenito u svijetu, u koje spadaju civili i civilne institucije, ukazuju na kauzalni odnos koji određuje sportske objekte metama terorističkih napada. Unaprijed poznati termini mečeva, masovna okupljanja, opušteniji predah od svakodnevice, velika koncentracija emocija te postizanje publiciteta bez velikog troška, čine sportske objekte mekim metama terorističkih napada (suprotno tvrdo branjenim metama, kao što su primjerice veleposlanstva). Jedno od sredstava postizanja ciljeva terorizma jest proizvodnja straha i društvene anksioznosti. Odnosi se to i na društva koja se izvana čine snažnima, ali terorizam ukazuje na njihovu ranjivost.

Jedan od najvažnijih izazova organizatora Olimpijskih igara (OI) u Sydneyu 2000., bila je zabrinutost da bi one mogle postati terorističkom metom zbog australskog odobravanja vojnih intervencija SAD-a. Nakon 11. rujna 2001., sport je ušao u poseban fokus nacionalne sigurnosti SAD-a, gdje su državne sigurnosne službe postale stalnim dionicima sportskih događaja. Sigurnost, uključujući protuterorističke strategije, postala je jednim od najvažnijih dijelova pripreme velikih sportskih događaja, što je uvjetovalo multipliciranje budžeta za sigurnost, s oko 66.2 milijuna USD na OI u Barceloni 1992., na 1.7 milijardi USD na OI u Londonu 2012., gdje je bilo prisutno stalno praćenje i snimanje gledatelja i lokalnih stanovnika putem kamera i CCTV-a, helikoptera i dronova, povećana prisutnost vojnog osoblja, ekstenzivne pripreme MI5 te Ministarstva obrane.

Od 1970. do kraja 2017. godine, zabilježena su 234 teroristička napada na sportske objekte, tijekom čega je 556 osoba ubijeno, a 2490 ozlijeđeno (prema Global Terrorism Database). Gotovo dvije trećine ukupnog broja napada rezultiralo je ljudskim žrtvama, od čega je nešto manje od polovine kao posljedicu imalo smrtni ishod. U dvijetisućitim je izvedeno više no dvostruko terorističkih napada na sportske objekte u odnosu na razdoblje od 1970. do 1999., a ubijeno je i ozlijeđeno deseterostruko više osoba.

Osim poznatog masakra tijekom OI u Münchenu 1972., kada su pripadnici palestinske terorističke organizacije Crni rujan usmrtili 11 članova izraelske olimpijske delegacije i jednog njemačkog policajca, što je značajno utjecalo na daljnje politike Izraela, Palestine, ali i Njemačke, za izdvojiti su najrazorniji teroristički napadi na sportske objekte. U Južnoafričkoj Republici 1988., Afrički nacionalni kongres detonirao je auto-bombu pored stadiona u Johannesburgu, što je rezultiralo s dvije ubijene i 39 ozlijeđenih osoba. Tijekom OI u Atlanti 1996., u Olimpijskom parku izveden je bombaški napad, pri čemu je jedna osoba ubijena, a 110 ozlijeđeno.

Najveći broj razornijih terorističkih napada na sportske objekte dogodio se u dvijetisućitim. Godine 2004., predsjednik Čečenije (Ruska republika) ubijen je uslijed eksplozije bombaša samoubojice ispod VIP sektora stadiona u Groznom. Ubijeno je još troje, a ozlijeđeno 53 ljudi. Tijekom masovnog sportskog događaja, politički rivali pokušali su atentat bombom na gradonačelnika u filipinskom gradu Parang. 22 osobe su ubijene, a 70 ih je, uključujući gradonačelnika, ozlijeđeno. U Tal Afaru (Irak) 2010., izveden je trostruki samoubilački napad tijekom nogometne utakmice, prilikom čega je 27 osoba ubijeno, a 125 ozlijeđeno. U dvijetisućitim, u Iraku su izvedena 52 napada na sportske objekte, s najmanje 860 žrtava. Najčešći modus operandi bila je detonacija eksplozivnih naprava uz nogometne stadione. U Bostonu 2013., tri su osobe smrtno stradale, a 264 ih je ozlijeđeno kada su, tijekom maratona, u vremenskom razmaku od 12 sekundi aktivirane dvije eksplozivne naprave. Primjer transnacionalnog terorizma, onaj je u kojemu je bombaš samoubojica detonirao bombu na stadionu Stade de France u Parizu 2015. Osim bombaša, ubijena je još jedna osoba. To je bio jedan od tri napada na stadionu istoga dana, tijekom čega su ozlijeđene 53 osobe. Odgovornost za napad preuzela je Islamska država Iraka i Levanta (ISIL), optužujući Francusku za sudjelovanje u koaliciji s SAD-om, koja je izvršila zrakoplovne napade na ciljeve ISIL-a u Iraku i Siriji.

Kombinirani napadi (samoubilački napad i napad auto-bombom) izvedeni su u vanjskoj perimetriji Bešiktaš Vodaphone Arene u Istanbulu, tijekom nogometne utakmice 2016. Dva napada dogodila su se u kraćem vremenskom razmaku, pri čemu je ubijeno 46, a ozlijeđeno 164 osobe, uključujući civile i policijsko osoblje. Oslobodilački orlovi Kurdistana preuzeli su odgovornost za napad, koji je odmazda zbog zatvaranja lidera Kurdistanske radničke stranke i vojnih operacija protiv pripadnika kurdske zajednice. Za spomenuti je kako određene terorističke organizacije kažnjavaju igranje, čak i gledanje sportova poput nogometa, zbog njegovih kršćanskih korijena. Osim napada na civile u Ugandi zbog javnog gledanja finala Svjetskog nogometnog prvenstva 2010., Al-Shabaab je osumnjičen i za oružani napad na nogometaše tijekom utakmice u Mogadishu 2011., zbog igranja samoga nogometa.

Od 1970. do kraja 1999. bilo je prosječno 3.63 žrtve po napadu dok je taj broj porastao na 17.18 ubijenih ili ozlijeđenih po napadu u dvijetisućitim. To ukazuje da je terorizam na sportskim objektima prije bio selektivniji (diskriminatoran), a danas mu je najčešći cilj masovnost i ubijanje civila (uz kolateralno oštećenje imovine) kako bi se stvorio psihološki učinak, odnosno zavladao kolektivni strah i osjećaj nesigurnosti.

Ukupno je 48 država u kojima je izveden teroristički napad na sportske objekte od 1970. do kraja 2017. (četvrtina ukupnog broja država svijeta). Najveći broj napada zabilježen u Aziji (129), nakon koje slijede Europa i Latinska Amerika s po 30 i više napada. Analizirajući broj napada po državama, prednjače Irak (52), Pakistan (17), Afganistan (12) te Kolumbija i Španjolska (10). Za manje od polovine napada utvrđen je počinitelj (43%), a posebno je zabrinjavajuće da je u razdoblju od 1970. do 1999. češće utvrđivan počinitelj (55%) no u dvijetisućitim, u kojima se počinitelj otkrivao u tek nešto više od jedne trećine slučajeva (38%).

U ukupnom promatranom razdoblju, identificirana je 61 teroristička organizacija/grupa koja je izvela teroristički napad na sportski objekt ili je za to osumnjičena. S najvećim brojem napada povezan je ISIL (8), a slijede Al-Shabaab i Taliban s po šest napada te Baskijska domovina i sloboda (ETA) i Boko Haram s po pet napada.

Najviše je akata (76%) počinjeno na stadionima (unutarnja ili vanjska perimetrija), a ostatak u unutarnjoj ili vanjskoj perimetriji sportskih kompleksa, klubova i sl.

Prema metodologiji terorističkih napada u svijetu općenito, prednjači korištenje eksploziva i eksplozivnih sredstava, vatrenog oružja i zapaljivih sredstava. Taj redoslijed vrijedi i za napade na sportske objekte. Prema podjeli eksploziva i eksplozivnih sredstava, dominiraju bombaški napadi (77%), nakon čega slijedi uporaba projektila i sličnih naprava (12%) uz dva primjera korištenja raketa, od kojih su u jednom slučaju ispaljene s krova zgrada susjednih stadionu. Korištenje vozila-bombe zabilježeno je u 10% slučajeva (osim dominantnih auto-bombi, korišteni su motocikli, bicikli i rikše). Eksplozivna sredstva postavljana su na različite načine. Uglavnom detonirana u kolonama pri ulasku na stadione, tijekom spriječenog ulaska u prostoru za kontrolu te u gledalištu. Korišteni su različiti oblici bombi, poput skrivenih tempiranih ili onih ostavljenih u aktovci, bombe koje se aktiviraju daljinskim upravljačem, bombe skrivene na tijelu ili u vozilu bombaša samoubojice itd. Zabilježeno je 9% samoubilačkih napada (svi samoubilački počinjeni su u dvijetisućitim). Eksplozivno sredstvo u 17 samoubilačkih napada bilo je postavljeno na tijelo počinitelja, dok je u 5 slučajeva vozilo bombaša samoubojice bilo napunjeno eksplozivom. Bombaši samoubojice bili su dominantno muškarci, uz jedan razoran primjer u kojemu su dvije žene (Boko Haram) u Kamerunu 2015., izvele bombaški napad u vanjskoj perimetriji stadiona, pri čemu je ubijeno petero i ozlijeđeno 29 ljudi.

Otkako je drastično povećan budžet osiguranja velikih sportskih događaja, podaci ukazuju na manji broj napada, odnosno učinkovitost u prevenciji terorističkih napada na najvećim sportskim događajima (teroristički napadi na OI zabilježeni su dominantno u prošlom stoljeću, 1972., 1992. i 1996.), što je kao posljedicu donijelo promjenu meta napada na manje eksponirane, ali također masovne sportske događaje, posebno u zemljama Bliskog istoka. Takvi su napadi zabrinjavajućeg broja. Uzevši u obzir konstataciju kako se prikaz prijetnje koju terorizam predstavlja zapadnom svijetu manje temelji na činjenicama, a više na zamišljanju najgorih mogućih scenarija, kao i podatke ove studije koji ukazuju na manje napada na sportske objekte zapadnog svijeta u dvijetisućitim, zamjećuje se da u Angloamerici i Europi terorizam na sportskim objektima ipak nije stvarna prijetnja širokih razmjera.

Usprkos brojnim zabilježenim napadima, terorizam ipak nije uspio značajno omesti održavanje velikih sportskih natjecanja, što vrijedi i za današnje vrijeme obzirom na neprekidno održavanje ljetnih i zimskih OI, Univerzijada, Svjetskih prvenstava u nogometu itd.

Podaci upućuju na važnost sigurnosne pripreme sportskih događaja što uključuje: integralnu prosudbu ugroženosti; empirijsku i analitičku provedbu sigurnosnog audita na sportskim objektima i njihovim popratnim prostorima i sadržajima; analizu mjera mehaničke, tehničke i tjelesne zaštite vanjske i unutarnje perimetrije sportskog objekta, kao i kontrolu zračnog prostora nad sportskim objektom zbog potencijalne prijetnje bespilotnih letjelica; korištenje kvalitetne tehnologije za detekciju unošenja potencijalno ugrožavajućih predmeta na sportske objekte itd.

Autor: dr.sc. Luka Leško /Foto:RSS

Pristup cjelovitom preglednom znanstvenom članku: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=319594

Leško, L. (2018). Teroristički napadi na sportske objekte od 1970-ih do 2017. godine: od selektivne do masovne destrukcije. Polemos: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, 21(2), 127-162.