TELEGRAM Komentar Bože Kovačevića o odluci Hrvatske da kupi nove borbene avione

537
Foto: MORH/ T. Brandt

U vrijeme postojanja Socijalističke Republike Hrvatske donošenje dokumenata u vezi sa strategijom ONO i DSZ nije bila predmetom tako intenzivne rasprave i tako velikih očekivanja kakva je pobudilo nedavno donošenje Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Znam da su se mnogi nakostriješili već pri samom spominjanju općenarodne obrane i društvene samozaštite, ali – ako pročitaju taj recentni strateški dokument koji je Hrvatski sabor donio 14. srpnja ove godine – vidjet će da je riječ upravo o tome premda se ne koriste ti nazivi.

Nasuprot etatističkom pristupu prema kojemu je sigurnost stvar funkcioniranja određenih državnih službi – obavještajnih službi, vojske i policije – ova Strategija nudi pristup “koji dodatno uključuje gospodarske subjekte, znanstvene i stručne institucije, privatni i javni sektor te organizacije civilnog društva i građane”.

Onima koji su se školovali ili bili zaposleni u vrijeme bivše Jugoslavije ništa od toga što se najavljuje kao revolucionarna novost nije nepoznato. Zajedničko obilježje bivših jugoslavenskih pristupa problemima nacionalne sigurnosti i sadašnjeg hrvatskog pristupa je opća sekuritizacija svih društvenih, gospodarskih i političkih pitanja, odnosno razmatranje svih aspekata funkcioniranja države u svjetlu prethodnog postizanja optimuma sigurnosti.

Sekuritizacija svih aspekata

S odustajanjem SAD-a od multilateralizma i od koncepta globalne liberalne hegemonije te s njihovim priklanjanjem hladnoratovskim koncepcijama globalnog sigurnosnog nadmetanja u kontekstu multipolarne distribucije moći, sve su države na neki način primorane u sve većoj mjeri oslanjati se na vlastite snage. S povećanom razinom opće globalne nesigurnosti – neovisno o tome tko je sve potiče i s kojim ciljevima – povećavaju se sigurnosni rizici za svaku zemlju pa je sekuritizacija državnih poslova i cijelog društva očekivani odgovor na takvo stanje globalnih odnosa i odnosa u EU i u regiji. U tom pogledu ova hrvatska strategija sasvim je u skladu s aktualnim trendovima u Europi i u svijetu.

Čitanjem tog strateškog dokumenta stječe se dojam da je zbog praćenja aktualnih trendova mjestimično zanemarena potreba da se domaćoj publici pobliže objasni zašto se predlažu određena rješenja. Primjerice, uz najbolju volju nisam uspio shvatiti u čemu je razlika između nacionalne i domovinske sigurnosti. No, oni koji znaju da je predsjednik Bush mlađi 2002. godine osnovao Ministarstvo domovinske sigurnosti kao svojevrsni odgovor na terorističke napade 2001. godine, shvatit će da se tako najavljuje preuređenje hrvatskog sigurnosnog sustava po uzoru na ono što je učinila Amerika.

Cijeli komentar pročitajte OVDJE.