Renato Matić

1091

Mladi i nasilje – dobar izgovor za prikrivanje istinskih prijetnji građanskoj sigurnosti (3. dio)

Kako izgledaju postojeće mogućnosti da će naše društvo, a valja poći od činjenice kako je u pitanju normativno zapušten prostor, ponuditi ozbiljan alternativan model, koji bi mladoj osobi s već postojećim iskustvom iz svijeta kriminala i nasilja, pomogao da odustane od takvih aktivnosti? Bilo da je riječ o „atraktivnijoj“ ponudi, a bilo da je riječ o dovoljno upozoravajućim sankcijama koje bi po učinkovitosti mogle parirati sankcijama kakve su uobičajene u bilo kojem „podzemnom“ okolišu.
Uz normativno zapušteni prostor, treba uzeti u obzir postojeći, i nikad u praksi doveden u pitanje model vladanja hrvatskim društvom, koji je nekritički preuzet iz nedemokratskog razdoblja, a koji se prema vidljivim i iskustvenim rezultatima pokazao potpuno disfunkcionalnim u suočavanju s problemima suvremenog društva. Osim što je nespojiv s idejom istinske demokracije, i što je bio i ostao idealan okvir za različite totalitarne prakse, model „vladanja nad ljudima“, dokazao je trajnu neučinkovitost, u usporedbi s modelom „demokratskog upravljanja društvenim potencijalima“ a koji se zasniva na strategiji trajnog usklađivanja materijalnih dobara s postojećim socijalnim i humanim kapitalom.
Nadalje, pored naslieđenog modela „vladanja“, dodatnu otežavajuću okolnost predstavljaju i do danas viđeni politički akteri, koji nisu pokazali da mogu ponuditi nešto novo i pozitivno, a kad se svemu pribroje različiti parcijalni, sumnjivi, pa i kriminalni interesi koji se bore za utjecaj u prostorima s kojega se donose strategijske odluke, rezultat je takav da nataložene nepravde ne samo da nisu razotkrivane, već se naprotiv, kako vrijeme prolazi, sve više gomilaju.
I konačno, ozbiljnu prijetnju svijetu kriminala, nasilja i podzemlja, a prevagu na strani sigurnosti građana, mogu predstavljati samo izvrsno motivirane, stručnim znanjem i vještinama vrhunski opremljene, dobro plaćene i od političkog utjecaja potpuno slobodne profesionalne službe i društvene institucije, što je na primjeru policije i srodnih stručnih službi, unatoč pojedinačnim slučajevima vrhunskog profesionalizma, u nas institucionalno potpuno zanemareno.
Zaključno, očekivani i poželjni rezultat ne može pokrenuti niti jamčiti samo deklarativna politička volja, već jedino ukupnost djelovanja, tj. sinergija konkretnih strategijski usklađenih akcija, koji bi ostavile nepovratan dojam da se nasilne i kriminalne aktivnosti djelotvorno kažnjavaju, a nasiljem, kriminalom i nepoštenjem stečena dobra beskompromisno oduzimaju. To je nezamislivo i bez depolitiziranih, profesionalno strukturiranih aktivnosti nadležnih profesionalnih službi, koje bi svakom pojedinom slučaju pristupale bez birokratskih ograničenja i bez obzira na podrijetlo i društveni status osumnjičenih i svih drugih uključenih aktera. Bez takvog sinergijskog djelovanja, teško je zamisliti ozbiljno suočavanje demokratskog društva sa prijetnjama građanskoj sigurnosti: od vidljivih i često prenaglašenih posljedica kao što je nasilje među mladima, preko pojedinačnih i udruženih kriminalnih aktivnosti, pa do pravih strukturalnih uzroka svakog nasilja, zločina, i korupcije.