U nastavku našeg serijala „Jesmo li sigurni da smo sigurni?“, na Alenova pitanja, izravno u ugodnom razgovaru, odgovarala je Lana Račić, Trafiki.
Diplomirala si na Fakultetu prometnih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu (2005), odlaziš u realni sektor u kojem radiš do 2019, nakon čega 2020. otvaraš TRAFIKI. Ti si prometna inženjerka, pomažeš tvrtkama u transformiranju njihovih navika mobilnosti kako bi postigli uštede troškova, povećali zadovoljstvo radnika i zaštitili okoliš. Potičeš inovativnost i fleksibilnost kako bi osigurala da kupci pronađu optimalno rješenje mobilnosti. Za sebe kažeš da si kreativna prometna inženjerka. Od kuda ta ljubav prema prometu?
Varaždinka sam, a kažu da Varaždinci znaju voziti bicikl već kad se rode. Ovo je mala šala, ali možda i nije kad danas pogledam čime se bavim. Već na fakultetu znala sam da je cestovna infrastruktura jedino područje koje me iz prometa zanima i da je to smjer u kojem se želim usavršavati. Uz savjet profesora izabrala sam diplomski rad za koji sam trebala komunicirati sa institucijama i tvrtkama iz realnog sektora i tu je ustvari sve počelo. I prije nego sam se zaposlila vidjela sam da su pozitivne promjene moguće i da se ostvaruju vidljivi rezultati i rodila se ljubav.
Iskustva u realnom sektoru? Zašto privatno poduzetništvo?
Kroz svoju karijeru radila sam u tvrtkama iz područja cestovne infrastrukture i opreme, vodila projekte opremanja prometnica, sudjelovala na razvoju i implementaciji novih proizvoda i operativno vodila tvornicu koja proizvodi prometnu opremu. Projekti na kojima sam radila bili su raznovrsni i od velikog značaja za povećanje sigurnosti cestovnog prometa. Učenje je bilo svakodnevno, okruženje stručno, a promjene vidljive.
No, s vremenom se u meni počela javljati želja kako mogu iskoristiti svoje iskustvo za drugačiju vrstu promjena, kako preusmjeriti fokus sa infrastrukture na pojedince koji tu infrastrukturu koriste, na sve nas, svakodnevno. Primjetila sam da postoji potreba za projektima koji su usmjereni na pojedince, na zajednicu i na društvo u cjelini pa je tako poduzetništvo postalo logičan karijerni slijed.
Danas Trafiki promovira mobilnost za sigurniju budućnost, tj. pomaže tvrtkama u transformiranju navika mobilnosti, u uvođenju društveno-odgovornog poslovanja s aspekta prometa i mobilnosti te razvija uslugu prometne edukacije djece.
U svom radu fokus imaš i na razvoju obrazovanja o prometnoj sigurnosti. Autorica si dva obrazovna projekta u području sigurnosti u prometu i mobilnosti: Prometnjak i Vrtić na biciklu. Tvoj projekt Prometnjak se bavi sigurnošću djece u prometu i namijenjen je djeci. Od kud ideja, što je cilj projekta?
Glavni cilj „Prometnjaka“ je osvjestiti važnost prometne edukacije djece od najranije dobi, a sve u smjeru uvođenja kontinuirane prometne edukacije u hrvatski obrazovni sustav kako bi kroz desetak godina imali odgovornije sudionike u prometu.
Ideja je nastala prije nekoliko godina kada je naša djevojčica postala svjesna svijeta oko sebe, a razrada je počela 2021. nakon pozitivnih reakcija odgojiteljica njezine vrtićke skupine na tu ideju. „Prometnjak“ je prvotno zamišljen kao ciklus prometnih radionica samo za predškolsku djecu kroz koji sam željela vidjeti kako djeca, ali i roditelji, reagiraju na kontinuiranu prometnu edukaciju. A onda su predškolarci postali školarci i pružila se prilika da se s istom djecom nastavi raditi dalje. S vremenom su u radionice uključeni logopedi, pedagozi i ostali edukativni stručnjaci, a onda je koncept radionica prepoznat od strane MUP-a. Tako će zahvaljujući financiranju iz Nacionalnog plana sigurnosti cestovnog prometa u ovoj obrazovnoj godini oko 300 djece unutar osnovnog vrtićkog programa imati priliku učiti o odgovornom ponašanju biciklista u prometu kroz projekt pod nazivom „Vrtić na biciklu“. „Vrtić na biciklu“, iako zaseban projekt, predstavlja jednu granu Prometnjaka okrenutu prema malim biciklistima.
A kako su se aktivnosti u „Prometnjaku“ provodile tako se i ciljana skupina širila, pa smo tako od ljeta ove godine krenuli i sa predavanjima za roditelje i edukativne stručnjake te sa suradnjom sa poslovnim subjektima u promicanju odgovornog ponašanja u prometu.
Djeca su posebno ranjiva skupina sudionika u prometu. Koji su to najvažniji rizici stradavanja male djece u prometu?
Djeca su najranjivija skupina u prometu i njihova svijest o rizicima je drugačija od onoga u odraslih i određena je razvojnom fazom.
Pa tako djeca, ovisno o dobi, nemaju dovoljno razvijenu sposobnost usmjeravanja pozornosti na samo jedno zbivanje u okolini, nemaju razvijen osjećaj straha od stradavanja, smanjena im je sposobnost procjene udaljenosti i brzine kojom se kreću vozila. Spontani su i impulzivni, uže im je vidno polje od vidnog polja odraslih, a zbog nižega rasta nemaju potrebnu preglednost prometne situacije i teže su uočljiva vozačima kao i drugim sudionicima u prometu.
Kada gledamo njihovo sudjelovanje u prometu, moramo se podsjetiti da je utjecaj roditelja i obitelji izuzetno značajan u stjecanju prvih dječjih stavova o prometu. Djeca kopiraju ponašanje roditelja, uče kroz ono što vide oko sebe i uče po modelu. Pa iako roditelj nije imao namjeru naučiti ih nešto krivo, često nije niti svjestan da dijete od njega uči. Nekoliko istraživanja u inozemstvu pokazalo je da su djeca vozeći se s roditeljima koji su činili prekršaje i tipične pogreške u prometu, kasnije sama ponavljala iste ili slične prekršaje i pogreške u prometu.
Osim djece u prometu sudjeluju i odrasli koji nisu položili vozački ispit, stariji građani koji se teže prilagođavaju na današnju užurbanost, biciklisti bez položenog biciklističkog ispita, vozači romobila, vozači motornih vozila svih profila i (ne)kulture. Cesta je postala đungla u kojoj traje borba za preživljavanje, u kojoj je važno biti prvi i najbrži, dok su svi ostali smetala, tako da je rizik od stradavanja jako velik.
Kao prometni stručnjak, što smatraš da bi Grad Zagreb trebao da promijeni da bi djeca, ali i svi drugi sudionici u prometu bili sigurniji?
Odgovoriti ću na ovo pitanje kao da je postavljeno „Što bi odgovorni trebali promijeniti da bi sudionici u prometu bili sigurniji?“, jer je situacija u Zagrebu slična kao i u svim ostalim dijelovima Hrvatske.
Mislim da je važno glasno reći da trebamo pristupiti problematici na drugačiji način. Možemo imati najsigurnije ceste, isplanirane rute, najbolje sustave, ali kada sudionici u prometu nemaju znanja kako se sigurno koristiti infrastrukturom, nažalost nismo napravili pomak. I opet će se događati stradavanja i prometne nesreće.
U današnjoj užurbanosti, povećanju broja vozila na cestama, uz sav tehnološki napredak, zaboravili smo na društveni napredak. Vrijeme je da se svi zajedno ozbiljno pozabavimo sustavnom prometnom edukacijom na svim razinama i za sve sudionike u prometu.
Projekata koji se bave prometnom edukacijom ima. Nacionalni plan ih financira svake godine po nekoliko, ali su točkasto razbacani u sustavu, pojedinačna borba. Kada završi projekt završila je i edukacija. Zato smatram da je potrebno ostvariti međusektorsku suradnju i razviti sustav prometne edukacije za sve vidove sudjelovanja u prometu i za sve sudionike u prometu, educirati edukatore kako bi mogli sva potrebna znanja prenositi, mjeriti rezultate te u hodu mijenjati i prilagođavati.
Rješenje ove problematike je još komplesknije od Vašeg pitanja, ali korak po korak, akciju po akciju, i kroz desetak godina bi mogli imati puno bolju sliku. Ali trebamo početi danas jer će se dogoditi da za deset godina opet sjedimo i pričamo o istim stvarima.
Milano ima jedan čini mi se odličan projekt „Pedibus“ namijenjen djeci nižih razreda osnovnih škola. Osmislila si projekt „Vrtić na biciklu“, o čemu je riječ?
„Pedibus“ je jedan odličan koncept u kojem se djeca pješaci „skupljaju“ na putu do škole. Čak u nekim drugim europskim gradovima postoje koncepti kad se djeca „skupljaju“ i voze bicikima.
Tu ideju realizirala je prošle godine u Zaprešiću Udruga Roda, u periodu trajanja EU tjedna mobilnosti 2022, kada su se djeca cijeli tjedan uz pratnju jednog roditelja „skupljala“ i u grupi pješačila do škole.
„Vrtić na biciklu“ ima malo drugačiji koncept i namijenjen je provođenju u vrtićima. Predstavlja jednomjesečni program prometnih radionica za djecu predškolske dobi od 5 do 7 godina u sklopu kojih djeca uče o odgovornom ponašanju biciklista u prometu te upoznaju osnovna prometna pravila. Uz radionički program, projekt uključuje edukativni prometni web sadržaj za odgajatelje pa korisnici projekta nisu samo djeca koja sudjeluju u radioničkom programu nego i ostali zainteresirani vrtići koji žele uključiti prometnu edukaciju u svoj program. Željela sam osmisliti jednostavan program koji neće prestati kad prestane financiranje, ali da istovremeno bude zanimljiv za provođenje, sa materijalnim i organizacijskim uvjetima koje si može priuštiti svaki vrtić.
Pomažeš tvrtkama u transformiranju njihovih navika mobilnosti kako bi postigli uštede troškova, povećali zadovoljstvo radnika i zaštitili okoliš. Čini mi se da kao građani imamo izraženu naviku o isključivom korištenju osobnih vozila. Promjena je sastavni i nužni dio života pojedinca, obitelji, organizacija, društva. Promjena naših navika ključna je za održivu mobilnost. Kažu da je navike najteže mijenjati, pa kako onda uspijevaš pomoći tvrtkama u transformiranju njihovih navika?
Svaka navika koja je u kulturi normalna upravo je naprivlačniji način ponašanja u tom društvu, a ponašanja su nam privlačna kada nam pomažu da se uklopimo. Možemo mi pričati o individualizmu koliko želimo, ali činjenica je da smo mi ljudi društvena bića i želimo se uklopiti u društvo. I to je najjednostavnije objašnjenje za svakodnevno korištenje osobnih automobila – automobil je kod nas još uvijek statusni simbol. Čak radno mjesto postaje manje privlačno ako uz njega ne dolazi službeni automobil.
Na promjene postajemo spremni tek kada shvatimo da možemo bolje ili da nam trenutna navika šteti. Tako je i sa održivom mobilnošću. Pojedinac će promijeniti svoje navike kretanja i izabrati održivu mobilnost tek kada će ta promjena imati neku svrhu ili mu riještiti neki problem, kao npr. smanjiti trošak putovanja na posao, pozitivno utjecati na zdravlje, smanjiti stres, pojednostaviti obaveze prije/poslije posla itd. Razlozi za promjenu su individualni i ima ih mnogo.
Naravno ima pojedinaca kojima je održivi način kretanja način na koji se ponašaju, tj. tu naviku imaju usvojenu od ranije. Ovdje se sad vraćam na bicikl koji ja uvijek radije biram, ali i Varaždin u kojem je bicikl glavno prijevozno sredstvo, tj. naprivlačniji način ponašanja u mom rodnom gradu.
Isto je tako i sa tvrtkama, one koje imaju već razvijeni sustav pozitivnih mjera stvorile su privlačno okruženje za djelatnike i brže prepoznaju promet i mobilnost kao područje za mogućnost korporativnog poboljšanja te dodatno potiču zaposlenike na promjenu i odlučne su u transformiranju navika mobilnosti.
Transformiranje navika mobilnosti sastoji se od analize postojećeg stanja mobilnosti tvrtke, identifikacije izazova i ciljeva, i definiranju održivih smjernica i rješenja za implementaciju.
Svaka se tvrtka bez obzira na veličinu susreće sa izazovima vezanim za promet i mobilnost, a koji često budu presudni za razumijevanje uzroka i raznih ostalih problematika koje se javljaju u poslovanju.
Koje su prioritetne mjere područja?
Tvrtke primarno žele riješiti postojeće izazove s kojima se susreće u poslovanju, a najčešći ciljevi koje žele postići su smanjenje troškova, povećanje zadovoljstva i pozitivan utjecaj na motiviranost i zdravlje zaposlenika, dok na kraju dolazi ekološki aspekt.
Teoretski govoreći čini se da je svaka tvrtka pogodan kandidat za transformaciju navika mobilnosti, ali u praksi, kao i sa pojedincima ni sa tvrtkama nije tako.
Analizu mobilnosti preporučujemo svakoj tvrtki jer identifikacijom izazova odmah dobivaju širu sliku poslovanja i moguće je već malim promjenama u procedurama i procesima napraviti velike promjene.
Međutim, za transformiranje navika mobilnosti tvrtke potrebno je vrijeme i nisu sve tvrtke spremne čekati da vide rezultate promjene, neke više vole samo analizu da znaju gdje su.
Tvrtke koje transformiraju svoje navike mobilnosti imaju zajedničke crte: kontinuirano teže napretku i društvenoj odgovornosti, grade viziju o održivom razvoju i prepoznaju njegovu važnost za budućnost kao i za poslovanje, zaposlenike i okoliš.
Primjenom smjernica i rješenja usmjerenim na održivu mobilnost koje im predložimo one ostvaruju pozitivan učinak na poslovanje kroz koje se ostvaruju zadani primarni ciljevi, ali i sekundarne dobrobiti i pozitivan utjecaj na okoliš.
Naravno naša suradnja ne prestaje uvođenjem smjernica i rješenja. Nakon implementacije rješenja pratimo njihovu provedbu i mjerimo njihov utjecaj kako bi se dobio uvid u rezultate i napretke te kako bi se prepoznali eventualni izazovi ili prilike za poboljšanje.
Ima jedna izreka: „Nema stalnije stvari od promjene.“, koja je u isto vrijeme toliko jasna i toliko zbunjujuća da navodi na razmišljanje. Kad jednom osvjestimo dobrobit koji nam pozitivna promjena nosi ne možemo joj prestati težiti, a tako je i sa tvrtkama koje se žele transformirati u održivom smjeru.
Urbana mobilnost postaje sve popularnija tema za raspravu. Ona je u nadležnosti gradova , njihovih službi za urbano planiranje, mobilnost i transport. Barcelona razvija holistički prstup mobilnosti te na prvo mjesto stavlja javni prijevoz, bicikle, pješake i zaštitu okoliša. Madrid, London fokusiraju se na uvođenje javnih bicikli, destimuliraju korištenje osobnih vozila i to na način da su uveli naplatu za cijeli grad, a planiraju i na čitavom metropolitanskom području. Oslo već 40 godina promišlja prometna rješenja. Grad u korist autobusa javnog prijevoza i bicikla uzima i prenamijenjuje dijelove ceste. Od 2010. godine udio javnog prijevoza u prometu grada povećao se za čak 60 posto. Prosječna starost autobusa je 4-5 godina a imaju ih oko 1100, od čega otprilike četvrtina električna. Kako kod nas ocjenjuješ stanje urbane mobilnosti ?
Da, naveli ste odlične inozemne praksi. One su vrlo dobar primjer što je sve moguće i čemu kao društvo trebamo težiti.
Drago mi je naglasiti da i hrvatski gradovi rade velike pozitivne pomake u smjeru urbane mobilnosti. Sve je više projekata koji doprinose razvoju održive urbane mobilnosti i smanjenju emisije stakleničkih plinova, održavaju se edukacije i konferencije koje promoviraju inovacije kako bi se stvorila bolja budućnost za okoliš i građane. Gradovi uvode održive prakse u javni prijevoz, nove biciklističke staze, sustave javnih bicikla, otvaraju se nove pješačke zone, urbane prometne površine vraćaju se građanima i pogodnije su za održive oblike kretanja. Ove godine objavljen je i Nacionalni plan razvoja biciklističkog prometa za razdoblje od 2023. do 2027. godine, prvi strateški okvir biciklističkog prometa, koji će poslužiti kao temelj za razvoj biciklističkog prometa na području Republike Hrvatske. Krećemo se u vrlo pozitivnom smjeru.
Uvijek volim komentirati promjene i sa stajališta pojedinca. Ne smijemo zaboraviti da ne reagiraju svi građani na pozitivne promjene isto i zato je nužno svakoj intervenciji u prostoru dati novu svrhu. Što na jednostavnom primjeru znači ako se urbana prometna površina prenamjeni, ako se uvede novi održivi način prijevoza, potrebno je dati alternativu ukinutim vrstama prijevoza, a građanima koji bi prostor trebali koristiti dati razlog zašto bi ga koristili. Jer činjenica je da nitko neće šetati samo zato što postoji šetnica, ako ona nigdje ne vodi, nema sadržaja, zelenila, urbane opreme. Tako ni biciklisti neće birati nove biciklističke staze ako nisu u kontinuitetu i nije im osigurana sigurnost u vožnji.
Razgovarao: Alen Ostojić
Objavljeni sadržaj serijala Jesmo li sigurni da smo sigurni? sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
