Ante Perčin od 1992. godine u Sokol Šafraniću je prošao profesionalni razvoj od zaštitara, nadzornika, koordinatora do voditelja odjela zaštite. Od 1998 do 2013. godine obavljao je poslove direktora Sektora zaštite. Od 2013. godine član je Uprave Sokol d.o.o.
Ante je diplomirani kriminalist koji je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu stekao zvanje sveučilišnog specijalista za nacionalnu sigurnost. Na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu pred obranom je doktorskog rada.
U nastavku našeg serijala „Jesmo li sigurni da smo sigurni?“, na Alenova pitanja, odgovarao je gospodin Ante Perčin, član uprave Sokol d.o.o.
SOKOL security zapošljava 2000 čuvara/zaštitara i prošle godine ostvario je 38,7 milijuna eura prihoda. Zadovoljni? Kakve su procjene za ovu godinu? Konkurencija?
Kad pitate privatnog poduzetnika vezano uz prihode, logičan odgovor je da isti uvijek mogu biti i veći, no realno zadovoljni smo volumenom prihoda društva kao i strukturom istih. Nažalost poradi općepoznatih okolnosti u RH sa radnom snagom u navedenom sektoru sva društva za pružanje usluga privatne zaštite koja u strukturi svojih usluga imaju veliki postotak tjelesne zaštite imaju potencijalni problem sa osiguravanjem iste, a što direktno utječe i na sami volumen poslova. Stoga u ovom sektoru odavno više nije imperativ samo broj zaposlenika, a posebice ne u korelaciji sa kontinuirano prisutnom nelojalnom konkurencijom koja tradicionalno na tržište plasira uslugu po preniskim cijenama upravo u segmentu tjelesne zaštite. Stoga je i realno naglasiti da zdrava i realna konkurencija nekolicine većih zaštitarskih društava nije problem ovog tržišta niti, pa tako ni društvu Sokol. Problem je nelojalna konkurencija nekolicine manjih zaštitarskih društava koja startaju na tržištu, te kao i niz drugih do sada očito moraju proći evolucijski i spoznajni put da sa navedenim modelom poslovanja zapravo najviše štete rade sami sebi. No nažalost navedeni proces je višegodišnja konstanta ovog tržišta. Što se tiče projekcije i poslovnih rezultata za predstojeću godinu, dakako da je fokus na dugogodišnjim korisnicima usluga društva, te optimizaciji i podizanju razine i kvalitete usluga za iste, kao i daljnjim procesima supstitucije tjelesne zaštite modernijim i učinkovitijim sustavima tehničke zaštite, u segmentima gdje je navedena supstitucija moguća, ekonomski isplativija i funkcionalno učinkovitija za krajnjeg korisnika.
Sektor privatne zaštite sustavno je uređen 1996. godine i to Zakonom o zaštiti osoba i imovine. Tijekom proteklih 27 godina puno se toga promijenilo. Zakonodavstvo, tehnologije, rizici, ugroženosti…Ono što mi se čini da se nije promijenilo je status zaštitara. Zaštitarstvo nije postalo životni poziv, zašto? Kako privući educirane ljude u sektor privatne zaštite?
Da, nepristranom analizom zakonskog okvira kojim je uređeno pružanje usluga privatne zaštite u RH kao i paralelnom analizom istih nekolicini zemalja u okruženju, s pravom možemo konstatirati da nakon prvog Zakona iz 1996., potom Zakona o privatnoj zaštiti iz 2003., njegove dvije novele iz 2010., te u konačnici i posve novog Zakona o privatnoj zaštiti iz 2020., možemo konstatirati da RH ima doista ‘nominalno’ dobro i suvremeno zakonodavstvo koje uređuje ovaj sektor, a koje je kroz svoju evoluciju dobrim dijelom pratilo i osluškivalo sami razvoj tržišta usluga privatne zaštite. No, nesporno je da samo zakonodavstvo, ma koliko bilo adekvatno ili ne, ne može riješiti sve probleme određenog tržišta usluga koje normira, pa je isto slučaj i kod tržišta usluga privatne zaštite. U tom kontekstu je realno priznati da se sami status zaštitara od 1996., do danas nije pretjerano promijenio, tj. većina neposrednih izvršitelja poslova privatne zaštite i nadalje sve ove godine ostvaruje tek minimalni osobni dohodak za svoj rad, a što je dijelom logično obzirom da je sama komercijalna cijena usluga privatne zaštite (…u velikom postotku i nadalje tek za bazne i elementarne usluge privatne zaštite), uglavnom dostatna za pokrivanje troška poslovanja zaštitarskih društva, uz sada već smiješne postotke dobiti ( u odnosu na bilo koju drugu gospodarsku djelatnost). Isto prevedeno sa industrijske razine privatne zaštite na razinu osobne profesije zaštitara, rezultira činjenicom da predmetni model nije motivirajući kao za postojeće, tako ni za buduće kadrove ovog sektora. Slijedom navedenog sami proces profilacije zaštitara kao profesije, u svom pozitivnom budućem kontekstu bi morao nužno uključivati minimalno istu startnu materijalnu osnovu kao i za ostala SSS zanimanja, kao i daljnju mogućnost napredovanja i usavršavanja u struci. Nažalost navedeni procesi u sektoru privatne zaštite (…osim u malom broju slučajeva vezanih uz sofisticiranije poslove projektiranja, nadzora i implementacije sustav tehničke zaštite ) izostaju te je logično da navedeni kadrovi ( koji u datim okolnostima zaštitarski poziv već u startu vide kao prolazno zanimanje) logično i traže svoju budućnost u nekim drugim privrednim sektorima. Stoga bi za privlačenje educiranih kadrova u sektor privatne zaštite, za početak trebalo poraditi primarno na njihovim materijalnim pravima, potom na općoj percepciji industrije privatne zaštite, sigurnosnoj kulturi korisnika usluga kroz korištenje sadržajno optimiziranih usluga privatne zaštite, nužnom podizanju same razine, kvalitete ali i palete usluga privatne zaštite, te kreiranju uže specijaliziranih niša u okviru postojećih usluga i djelatnosti, u kojima bi ti educiraniji kadrovi pronašli svoj profesionalni izazov, poziv i buduću karijeru. No, iako sve navedeno već egzistira u nešto razvijenijim zemljama, tako da realno isto samo treba preslikati i implementirati i u RH, iz realne perspektive tržišta RH to je ipak malo složeniji proces i nešto dalja budućnost.
Smatrate da je sektor privatne zaštite u iznimno lošoj situaciji i da ne ide u korak s vremenom i ugrozama 21. stoljeća, možete li to pojasniti?
Prilikom svake objektivne analize određenog stanja uvijek sam za opciju realnog prikaza istoga ma koliko taj prikaz možda bio i bolan. Mislim da je to nulta točka od koje treba krenuti svaka analiza, kao i svaka buduća optimizacija procesa unutar ovog sektora. Naime već sam spomenuo dugogodišnji problem negativne selekcije kadrovske strukture ovog sektora u okviru koje je kroz procese fluktuacije neposrednih izvršitelja ( …kako na poslove u zemlje EU i/ili druge gospodarske sektore u RH) u ovom sektoru ostala mahom starija populacija kojoj nije opcija odlazak iz zemlje i/ili populacija koja ‘uglavnom’ nema nekih izrazitih stručnih i karijernih ambicija (ako itko u zaštitarstvu uopće može imati karijeru u postojećim okvirima djelatnosti). Samim tim sa navedenom strukturom izvršitelja i sama društva za pružanje usluga privatne zaštite nemaju prevelike opcije glede svoje ukupne palete usluga privatne zaštite, pa je ista godinama na elementarnom nivou. S druge strane dio problema je i u samim korisnicima usluga privatne zaštite koji konzumiraju iste često u okviru određenih vatrogasnih mjera nakon nekog štetnog događaja ili u nekoj obveznoj formi (… radi samog ispunjavanja iste), a koja ne propituje za sadržaj navedenih usluga.
Uz sve navedeno u konačnici, moramo naglasiti i da je RH relativno sigurna zemlja sa malim brojem novi pojavnih oblika kd koje bi pojedinci – korisnici usluga privatne zaštite prevenirali kroz pravovremeni angažman usluga ovog sektora. Isto tako, realnost je da i sa strane javne sigurnosti uz svu deklarativnu podršku, realno nema određene realne preporuke za korištenje usluga privatne zaštite, i to primarno radi još uvijek nedovoljno sazrelog modela stvarne i funkcionalne sinergije javne i privatne sigurnosti na zaštiti istih štićenih subjekata, osoba i imovine, koje realno oba sektora sigurnosti štite samo po dvije različite osnove.
Zaštitar djeluje kao prva linija obrane imovine ili prostora, zbog čega onda zaštitari nemaju plaću od barem 1000 eura? Je li za to krivo tržište ili možda zakon?
Zakon je samo opći okvir za obavljanje određene djelatnosti, stoga iako isti uvijek dijelom utječe na određeno tržište (… kreirajući usluge na istom) realno ne rješava sve problem samog tržišta. Slijedom navedene realnosti odgovor vrlo jednostavan. Naime, oko 1000 eura je bila prosječna plaća na razini 2022. (dok je već u 09/2023 iznosila 1156 eura). No iste te 2022., prosječno isplaćena zaštitarska plaća unutra cijelog sektora je zaostajala za prosječnom plaćom oko 36 %. Uz navedeno, ako u radno intenzivnoj djelatnosti ( a što privatna zaštita zasigurno je) osobni dohodak participira sa oko 80% u ukupnoj komercijalnoj cijeni usluga zaštite, onda je vrlo jednostavno izračunati koliko su usluge ovog sektora potplaćene, tj. koliko bi iste trebalo korigirati da zaštitari imaju bazni osobni dohodak u visini prosječne plaće. To povećanje bi dosezalo i preko 40 % u odnosu na trenutne komercijalne cijene. Naravno da bi takav trend kretanja cijena tržište s oduševljenjem prihvatilo… Stoga je upravo predmetna dugogodišnja realnost materijalnih prava zaštitara, uvelike zaslužna i za opću atraktivnost same osobne profesije zaštitara. U prilog navedenom svjedoči činjenica da je u RH gotovo 39.800 licenciranih zaštitara/čuvara, no od navedene brojke je svega 16.200 aktivno, na ukupnom tržištu privatne zaštite.
Lijepo je isticati da je privatna zaštita snažan partner koji pomaže u izgradnji ozbiljnosti i predanosti održavanja učinkovitog sustava korporativne sigurnosti, no kakvo je doista stanje u praksi?
Da trebala bi biti i to bi bio logičan proces. Zašto? Pa zbog same činjenice što je korporativna sigurnost specifična sigurnosna potreba određene pravne osobe, koja nije ostvariva u okviru javne sigurnosti nego jedino i isključivo kroz personaliziranu i optimiziranu uslugu privatne zaštite koja svojim zaštitnim aktivnostima sprečava potencijalnu sigurnosnu ugrozu prepoznatu u specifičnim radnim procesima unutar svake pojedine korporacije. No moramo biti iskreni i konstatirati da se tek dio usluga privatne zaštite konzumira u navedenom kontekstu, dok je drugi dio često samo ispunjavanje određene forme bez imao jasnog sigurnosnog sadržaja navedenih usluga i to posebice u slučajevima javnih nabava istih u okviru kojih se najčešće godinama konzumiraju iste usluge, istog li vrlo sličnog sadržaja i opsega (… koji ako je i nekad bio u korelaciji sa određenom sigurnosnom prosudbom potencijalnih ugroza za navedenu kompaniju, isto često i odavano nije). Realno, privatna zaštitara je doista prirodni i strateški partner svake korporativne sigurnosti, samo se kao takva mora i konzumirati u svom punom potencijalu zaštitnih aktivnosti, kao i sigurnosno učinkovitom sadržaju istih.
Postoji li kultura sigurnosti u poduzećima i institucijama?
Zasigurno postoji samo je pitanje u kojoj mjeri i korelaciji sa ukupnim opsegom zaštitnih aktivnosti ovog sektora u RH. Naime mi smo većinu naše kulture sigurnosti uvezli sa prelaskom na tržišno gospodarstvo 90 godina minulog stoljeća, tj. sa dolaskom stranih kompanija u RH koje su već imale razrađene modele korporativne sigurnosti, a koji su uključivali i outsourcing navedenih poslova od strane izvršitelja iz sektora privatne zaštite. U tom kontekstu je evoluirala i ukupna kultura sigurnosti u Republici Hrvatskoj. No, ono što još uvijek nismo do kraja usvojili, je pogled na sigurnost kao sastavni i integralni dio proizvoda/usluge pojedine kompanije i/ili opstojnosti kontinuiteta njenog poslovanja. Sigurnost koja se ne razmatra kao izdvojena cjelina u kontekstu potrebne ili ne, troška ili nužnosti, nego jednostavno sigurnosti koja je jamac kontinuiteta poslovnog procesa o kojoj se u takovoj korelaciji ne raspravlja, koja zasigurno nije sama sebi svrha niti primarna djelatnost u odnosu na temeljnu djelatnost kompanije, ali je neizostavna za njen kontinuitet, te se samim tim podrazumijeva bez daljnjih rasprava o istoj.
Učinkovito korištenje novih tehnologija u ozračju virtualne i proširene stvarnosti, internet stvari, robotike i umjetne inteligencije, poslovne analitike ili povezivanja objekata primjenom senzora, zahtijeva nova znanja i vještine u čemu privatna zaštita dobiva novo lice. Zaštitarske tvrtke u svijetu ulažu u najnovije sigurnosne tehnologije kako bi bile ispred svih i poboljšale svoje sigurnosne protokole. Slijedimo li trendove i u Hrvatskoj?
Prilikom donošenja Zakona o privatnoj zaštiti iz 2003 godine sektor privatne zaštite je upošljavao oko 24 900 licenciranih čuvara/zaštitara/tehničara. Kada je donesen aktualni Zakon iz 2020., broj zaposlenika unutra sektora je bio oko 16.200. To je realni pad za 41%. Mislim da navedeni podaci zorno svjedoče o globalnim procesima supstitucije tjelesne za tehničku zaštitu. A što se tiče samih sustav tehničke zaštite njihov tehnološki napredak je jednostavno nezaustavljivu svim segmentima gospodarskog poslovanja, pa samim time ni sektor privatne zaštite kao prateća industrija svim navedeni gospodarskim sektorima ne može ostati izvan navedene tehnološke revolucije. Kad se prisjetimo samo nekadašnjih sustava video nadzora i snimača sa 4/8/16/32 kanala isti su kao zasebna komponenta cjenovno koštali kao 2-3 današnja cjelovita sustava. Sustavi su evoluirali kroz digitalne medije pohrane video zapisa, dok je danas većina navedenih zapisa u cloudu. Da ne govorimo o analitičkim softwerima za analizu snimljenog materijala, mogućnosti obrade istoga od strane navedenih softwera, ali i samih kamera koji uz određene pred definirane protokole zamjenjuju desetine nekadašnjih zaštitara koji su vršili bilo ophodnju i/ili monitoring starih sustava video nadzora. Upravo mogućnost umjetne inteligencije su u navedenom segmentu analize dosadašnjih pojavnih oblika kd neizmjerne i uopće nije pitanje ‘da li će’ nego ‘u kojoj mjeri će biti korištene’. Slična situacija je i kod drugih sustava tehničke zaštite (protuprovale, kontrole prolaza, vatrodojave) koji su svojim razvojem omogućili bitno jeftiniju i učinkovitiju zaštitu pojedinih prostora, usmjeravajući zaštitare na doista samo nužne intervencije u slučajevima fizičkog proboja u sami štićen objekt ili zonu, odnosno kad je njihova fizička prisutnost na određenim prostorima doista nužna. Samim tim obzirom da je i RH dio razvijen EU, čije gospodarstvo želi biti konkurentno i inovativno, mislim da po pitanju navedenih trendova i u RH jednostavno nemamo previše izbora.
U današnjem povezanom svijetu zaštitari igraju sve važniju ulogu u zaštiti osoba i imovine. Zaštitari moraju biti u mogućnosti koristiti tehnologiju. Imamo li već „zaštitare budućnosti“ ili smo još uvijek na bloku, olovci i baterijskoj lampi?
Mislim da ne trebamo zaštitare budućnosti, nego zaštitare u kontinuirano evoluirajućoj sadašnjosti. Naime, privatna zaštita je sektor koji primarno zadovoljava personalizirane sigurnosne potrebe svojih korisnika usluga. Ti korisnici žive i posluju u aktualnoj tehnološkoj realnosti. Zaštitari pružaju (…ili bi trebali pružati) sadržajno optimizirane usluge privatne zaštite u formi adekvatnog sigurnosnog odgovora na potencijalne sigurnosne ugroze iz istog tog životnog i tehnološkog okruženja svojih korisnika usluga. Samim tim ako težimo da naše usluge budu sadržajno učinkovit sigurnosni odgovor na prepoznatu sigurnosnu ugrozu, realno nemamo opcije… Uz navedeno privatna zaštita je ugovorna zaštitna djelatnost, koja mora imati tu nužnu fleksibilnost i prilagodljivost kako u dijelu kadrova tako i po pitanju nužno pratećih materijalnih komponenti koje su nužne za izvršenje određenih poslova privatne zaštite, a koja mora biti u korelaciji i u skladu sa sigurnosnim potrebama svog korisnika usluga. Naravno da svi naši korisnici nisu jednako aktivni kreatori tehnološke revolucije oko nas, tako da za pojedine još uvijek ponešto zapišemo na bloku olovkom i obiđemo baterijskom lampom.
Edukacija odnosno cjeloživotno obrazovanje svih profesionalaca sigurnosti od ključne je važnosti za privatnu zaštitu. Nakon završene temeljne obuke postoji li specijalistička obuka za zaštitare?
Cjeloživotno obrazovanje je ponajprije produkt korjenito promijenjene paradigme rada, kao i samog nužno pratećeg modela obrazovanja unutra iste. Tako se primjerice navodi da najpopularnija zanimanja za 10 godina u budućnosti trenutno još ne postoje, kao i da će osobe koje trenutno stupaju na tržište rada do kraja radnog vijeka promijeniti i do 15 zanimanja. U tim relacijama cjeloživotno obrazovanje je realnost bez opcije, a privatna zaštita logično ne može biti izvan navedenoga procesa. U onom najplastičnijem modelu u RH zaštitar kada jednom dobije licencu za poslove privatne zaštite po sadašnjem zakonu do kraja radnog vijeka je u obvezi (samo) dokazivanja liječničke sposobnosti za izvršavanje poslova privatne zaštite. No, i bez robovanja samim zakonskim formama, obzirom da svakodnevni napredak tehnologije i sustava tehničke zaštite koji se rabe na štićenim lokacijama, isto neminovno od zaštitara zahtjeva kontinuiranu tehničku potporu i razinu sposobnosti upravljanja i korištenja navedenih sustava u svakodnevnom radu. Ista je situacija i kod drugih poslova privatne zaštite, počevši od najosnovnijih poslova vođenja raznih evidencija i unošenja podataka u razna aplikativna sučelja, poslova monitoringa, obilaska štićenih objekata uz moderne patrol sustave, poslove implementacije, servisiranja i održavanja sustava tehničke zaštite i sl. Tako da su procesi edukacije doista svakodnevica i realnost koju zaštitari u svakodnevnom radu jednostavno ne mogu izbjeći, obzirom da moraju biti u mogućnosti obavljati svoje radne zadatke u promijenjenom radnom okruženju.
Robotski zaštitari u svijetu postaju sve popularniji kao alternativa ljudskim zaštitarima. Kažu da će korištenje robotskih zaštitara ne samo poboljšati sigurnosne protokole, već će stvoriti učinkovitiji i isplativiji način zaštite osoba i imovine?
Roboti su postali realnost, i to posebice u industrijama koje se bave raznim uslužnim djelatnostima. Stoga je i ideja o robotu zaštitaru, odnos robotu koji se koristi za poslove sigurnosti logična realnost. Isto tako, sami robot kao i svaki drugi oblik sofisticirane tehnologije i sustava često upravljan umjetnom inteligencijom (AI) je u određenim segmentima bitno iskoristiviji od samog zaštitara. Zašto? Prvenstveno navedenog robota možete opremiti sivim dostupnim sustavima tehničke zaštite ( od raznih oblika kamera, senzora, detektora i sl.), sa istim možete komunicirati u stvarnom vremenu putem samim integracijskih platformi, kao i putem zaštitara operatera u nadzornom centru. S druge strane isti može biti u funkciji i 24 sata, i obići iznimno velike površine bez zamora, a sa integriranim sustavima na sebi može obavljati i više zadataka i funkcija, od redovnih do prevencije određenih opasnosti. Upravo navedene prednosti idu u prilog učinkovitijeg i isplativijeg modela zaštite, u proporciji sa klasičnim modelima angažmana zaštitara. Stoga uz sve navedene prednosti, realnost je da predmetni roboti zasigurno mogu pomoći i olakšati realizaciju niza uobičajenih radnih zadataka samim zaštitarima prilikom obavljanja redovnih poslova privatne zaštite. No unatoč navedenom i njihovoj ukupnoj funkcionalnosti, ipak cijeneći sve specifičnosti ove naočigled nisko zahtjevne usluge, mišljenja smo da je ipak teško očekivati neku značajniju supstituciju klasičnih zaštitara u bližoj budućnosti.
Razgovarao: Alen Ostojić Foto: HUMS/ Davor Denkovski
Objavljeni sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
