Dr. sc. Darko Dundović diplomirao je 1991. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. 2002. godine stekao je naziv magistra struke na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu. 2005. na ERF u Zagrebu stekao je zvanje magistra znanosti. 2014. na zagrebačkoj školi ekonomije i menagmenta završio je Specijalistički stručni studij MBA program. 2021. na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu stekao je akademski stupanj doktor znanosti, područje sigurnost. Profesionalnu karijeru započeo je 1991. u PP Ivanić Grad, a od 1995. u Odjelu za suzbijanje organiziranog kriminaliteta u Upravi kriminalističke policije u sjedištu. Krajem 1995. prelazi u Odjel za suzbijanje zlouporabe droga na mjesto policijskog službenika. Od siječnja 1998. prelazi na poziciju načelnika Odjela za suzbijanje zlouporabe droga, a od kolovoza 2006. na poziciju načelnika Uprave kriminalističke policije MUP-a RH. Od listopada 2007. je viši predavač na Visokoj policijskoj školi a od veljače 2009. načelnik Odjela za unaprjeđenje rada i razvoj policije, u Uredu ravnatelja policije. Za sudjelovanje u više najsloženijih kriminalističkih obrada nagrađen je nagradama ministra unutarnjih poslova i stranih policija. 2010. profesionalnu karijeru nastavlja u INA-i na poslovima direktora službe korporativne sigurnosti. Od 2016. godine, karijeru nastavlja u British American Tobacco- Adria na poslovima sigurnosti. Od 2019. redovni je predavač modula“ Upravljanje devijantnim ponašanjem i unutarnje korporativne istrage“ na programu obrazovanja Certificirani Menadžer Korporativne Sigurnosti, kojeg organizira Hrvatska udruga menadžera sigurnosti.
U nastavku našeg serijala „Jesmo li sigurni da smo sigurni?“, donosimo razgovor s gospodinom Darkom Dundovićem, menadžerom sigurnosti, predavačem modula Unutarnje korporativne istrage na programu obrazovanja Certificirani menadžer korporativne sigurnosti (CMKS) Hrvatske udruge menadžera sigurnosti.
Sve veći broj kompanija provodi interna istraživanja u cilju zaštite svog poslovanja. Koji je normativni okvir internih istraživanja?
Prije svega treba naglasiti da je pravo svake kompanije da sama istražuje postupanja svojih zaposlenika i ugovornih partnera radi otkrivanja ne pridržavanja poslovnih procedura odnosno zabranjenih radnji tijekom svojeg poslovanja. Generalno možemo normativni okvir za provođenje internih istraga podijeliti na dva dijela. Prvi su zakonski i podzakonski akti na čije donošenje kompanije nemaju utjecaj (ili imaju vrlo mali utjecaj putem javne rasprave kod donošenja zakonskih i podzakonskih akata) i na akte koje donosi kompanija. Ovdje moramo spomenuti kao vrlo važne zakone Zakon o kaznenom postupku, Kazneni zakon, Zakon o radu, Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR)…. . Kada govorimo o „normativnom okviru“ koji uređuje kompanija, osim Politike sigurnosti kao općeg akta kompanije svakako bi trebalo donijeti pravilnik/uputu o provođenju internih istraga kao osnovni dokument koji uređuje ovaj dio poslovnih aktivnosti u kompaniji ukoliko kompanija ima potrebu samostalno provoditi interne istrage. Osim takvog dokumenta kompanija (ovisno o veličini, djelatnosti kojom se bavi, broju zaposlenih i dr.) donosi i velik broj drugih uputa i pravila koji reguliraju pojedine poslovne procese, npr. ulaz osoba i vozila u pojedine prostore, pregled osoba, korištenje video nadzora i niz drugih dokumenata koji zapravo uređuju pravila unutar kompanije, i nepoštivanje tih pravila najčešće je predmet korporativnih istraga.
Koje pretpostavke je potrebno ispuniti za učinkovite interne istrage?
Osnovna pretpostavka je stručnost i profesionalnost osobe ili osoba u istražnom timu (istražitelja) koje provode istragu što podrazumijeva dodatnu edukaciju o provođenju korporativnih istraga koja bi, osim općih principa provođenja korporativnih istraga, trebala biti prilagođena i kompaniji u kojoj će se provodi korporativna istraga. Već spomenute specifičnosti kao što su veličina kompanije, broj zaposlenika, djelatnosti kojom se kompanija bavi, gdje obavlja svoju djelatnost, kakvi su sigurnosni rizici poslovnog okruženja i dr. znatno mogu utjecati na učinkovitost istrage. Uz navedeno, učinkovita istraga treba biti „podržana“ dobro osmišljenim korporativnim dokumentima, od općih dokumenata kompanije do specifičnih dokumenata koji reguliraju detalje poslovnih procedura. Upravo postojanje dobrih korporativnih dokumenata uz dobro obučenu osobu ili osobe koje provode korporativnu istragu smanjuju se potencijalni rizici koji se mogu pojaviti za vrijeme ili nakon provođenja korporativne istrage. Sve spomenuto omogućava uspješno provođenje korporativnih istraga, međutim ako ne postoji podrška i razumijevanje menadžmenta kompanije učinkovitost bilo koje istrage je upitna. Upravo zato treba u korporativnim dokumentima jasno definirati ulogu i postupke osoba koje provode korporativne istrage.
Po čemu se interne istrage razlikuju od istraga koje provode javna državna tijela?
Iako postoje sličnosti u nekim dijelovima, smatram da korporativne istrage imaju specifičnosti koje ne postoje u kriminalističkom istraživanju. Prije svega u korporativni istragama cilj nije uvijek pronalazak počinitelja neke nedopuštene radnje. Ponekad se istražuje pojava koja može utjecati na sigurnost poslovanja s ciljem promjene ili poboljšanja sigurnosnog okruženja poslovanja ili promjene poslovnog procesa. Nadalje, kriminalističko istraživanje koje provodi policija, ili istraživanja koja provode druga državna tijela (Državni inspektorat, Porezna uprava…) su ograničena na kršenje odredbi zakonskih i podzakonskih akata koja reguliraju područje koje istražuju, dok korporativna istraga (uz zakonska i podzakonske akte) može istraživati i događaje/incidente koji su regulirani i korporativnim aktima. U korporativnim istragama završno izvješće s rezultatima korporativne istrage se dostavlja zaposleniku/zaposlenicima kompanije, uglavnom predsjedniku uprave i članovima uprave društva ako nije drugačije uređeno internim kompanijskim aktima, dok se večina rezultata istraživanja javnih državnih tijela dostavljaju Državnom odvjetništvu i sudovima.
Koji su osnovni ciljevi interne istrage?
Govorimo li općenito o ciljevima provođenja korporativnih istraga onda možemo reći da su ciljevi OTKRITI (štetne događaje i činjenice, odgovorne pojedince, uzroke….), RAZJASNITI (na koji način je došlo do štetnog događaja, okolnosti….), DOKAZATI (pronaći, prikupiti i zaštiti moguće „dokaze“ i činjenice za eventualne interne i „vanjske“ postupke), PREVENIRATI (spriječiti teže posljedice i ponavljanje štetnih događaja uz prijedlog mjera za smanjenje mogućnosti ponavljanja istog štetnog događaja). Važno je naglasiti da se korporativna istraga provodi odvojeno od disciplinskog postupka (ukoliko se provodi).
Koje su osnovne faze istrage?
Iako postoji stručna literatura koja navodi različite faze korporativnih istraga osobno sam se u svojem radu susretao i koristim model koji ima četiri faze korporativne istrage. U prvoj fazi- procjena, „identificiramo“ sve dostupne informacije i potencijalne „svjedoke“, nastojimo procijeniti sve rizike povezane s provođenjem korporativne istrage, osiguramo da ne postoji mogući sukob interesa istražitelja, određujemo listu osoba (uz one kojie su određene intrenim aktom) koji će biti upoznati s detaljima korporativne istrage u pojedinoj fazi. U drugoj fazi- planiranje, određuje se istražitelj ili istražiteljski tim, definira se opseg istraživanja i vrijeme, priprema se plan prikupljanja podataka i vođenje dokumentacije, plan osiguranja podataka i čuvanja, plan intervjua. Treća faza je faza implementacije u kojoj se treba dobiti autorizacija/odobrenje za provođenje istrage, treba se osigurati i prikupiti informacije, provesti intervjue, pegledati i analizirati rezultate. Četvrta faza je izvješčivanje i zatvaranje istrage u kojoj se priprema nacrt završnog izvješća, ako je potrebno (zbog novih elemenata) ponovno napraviti procjenui i nadopuniti plan te na kraju zatvoriti istragu.
Je li moguće tijekom istrage koristiti vanjsku podršku poput privatnih detektiva, specijaliziranih kompanija za sigurnosni konzalting, poligrafska ispitivanja..i o čemu to ovisi?
Da, ponekad kompaninje nemaju kapaciteta niti ovlasti provesti neke radnje koje su neophodne tijekom istrage ili nemaju specifična znanja i vještine koja su potrebna da bi se provele određene aktivnosti. Npr. potrebno je provesti računovodstvenu analizu nekih dokumenata za koju u kompaniji nema tako educiranih zaposlenika ili su upravo ti zaposlenici predmet istrage. Ovdje bih izdvojio pitanje poligrafskog testiranja za koje smatram da nije dobro riješenje i ne predlažem korištenje. Mišljenja sam da trenutno postoje manje „invazivne“ metode utvrđivanja laganja odnosno točnosti nečijeg iskaza a koje mogu s priličnom točnosšću odrediti koliko je osoba iskrena. U korištenju poligrafa kod korporitivnih istraga smatram da postoji visoki pravni rizik korištenja te metode no tu raspravu bih prepustio pravnim stručnjacima. Ono što bih preporučio svima koji dođu u situaciju da odlučuju o korištenju usluga vanjskih stručnjaka i kompanija da prije donošenja odluke procijene kapacitete vlastite kompanije za tu aktivnost, naprave „cost benefit“ analizu, procijene rizik dostavljanja tajnih podataka i procedura vanjskim suradnicima koje bi angažirali kao i procijene koji su sigurnosni standardi angažiranih stručnjaka i kompanija, od zaštite tajnosti podataka do zaštite osobnih podataka koji bi se razmijenjivali.
Što je s informacijama iz istrage koje potvrde postojanje počinjenja kaznenog djela?
Mislim da su tu zakoni u Republici Hrvatskoj vrlo jasni, članak 302. Kaznenog zakona navodi: Tko zna da je počinjeno kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora deset godina ili teža kazna pa to ne prijavi iako zna da bi takvom prijavom bilo omogućeno ili znatno olakšano otkrivanje djela ili počinitelja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Za sva druga kaznena koje se ne prijave ja nisam pronašao sankciju u Kaznenom zakonu. Jasno da postoji reputacijskih rizik za kompaniju koja ima saznanja o potencijalnom kaznenom djelu a to nije prijavljeno, od kasnijeg mogučeg pozivanja na sud, policiju, DORH…..u takvim situacijama odluku treba, po meni, donijeti menadžemt kompanije i pravnici u kompaniji.
Istražni intervju u internim istragama je iznimno važan oblik komunikacije za prikupljanje informacija od osoba koje imaju saznanja o štetnim događajima za kompaniju. Koja su glavna obilježja istražnog intervjua?
U svojoj karijeri nisam se susreo s provođenjem korporativne istrage u kojoj nije bilo intervjua barem s jednom osobom. Trenutno se ne mogu sjetiti primjera korporativne istrage koja u sebi nije sadržavala provođenje intervjua, iako dopuštam da postoje takve situacije, no smatram da je istražni intervju iznimno važan dio istrage i da njemu treba pristupiti s krajnjom ozbiljnošću i sistematičnošću. Ovdje mogu dodatno obrazložiti razliku u odnosu na istrage koje provode javna tijela što je bilo jedno od prethodnih pitanja, jer večina intervjua koji se provode u korporativnim istragama podrazumijeva intervju sa zaposlenicima kompanije u kojoj radite i s kojima ćete i dalje raditi i surađivati u budučnosti. Ovo je tema o kojoj ima iznimno kvalitetne literature izdane u našoj zemlji pa svima preporučujem da za početak, ako nisu, pročitaju knjigu „Informativni razgovor i intervju“ od autora prof. Zvonimir Roso u kojoj se, prema meni, mogu pročitati temeljna pravila vođenja intervjua koja su i danas primijenjiva iako je knjiga objavljena čini mi se 1995. godine. Kad već preporučujem knjige iz ove tematike preporučam i knjigu novijeg datuma naziva „Metodologija kriminalističkog intervjuiranja i detekcije laganja“ od dr.sc. Josipa Pavličeka. Ono što bih želio naglasiti je da se istražni intervju treba detaljno planirati, što podrazumijeva prethodno upoznavanje i analiziranje dokumentacije, događaja i svega o čemu će se intervjuirati osobu, bilo da se radi o „osumnjičenom“ ili potencijalnom „svjedoku“. Uz spomenuto, osoba ili osobe koje provode istražni intervju trebaju biti dodatno educirane i dobro pripremljene za za svaki detalj o kojem se razgovara. Predlažem da istražni intervju kada je moguće vode dvije osobe, jedna je koncetrirana na postavljanje pitanja i odgovore od ispitanika dok druga zapisuje. Na kraju intervjua moguće je i zapisnik dati na potpis intervjuiranoj osobi a što sve zavisi od internih akata kompanije koji uređuju ovo područje. Posebna tema je audio i video snimanje intrevjua i izazovi koji bi se mogli pojaviti u takvoj situaciji kao i intervju „na daljinu“ uz korištenje raznih aplikacija.
Što čini dobru pripremu za istražni intervju?
Osim već spomenute analize događaja, dokumentacije ili procesa koji se istražuju, dobra priprema podrazumijeva jasno definiranje cilja intervjua gdje, između ostalog, određujemo koje informacije trebamo prikupiti od sugovornika. Nakon definiranja cilja, moramo voditi računa o organizacijskim detaljima; gdje će se intervju održati, koliko dugo, koliko sve osoba, kada ćemo ih pozvati na intrevju, koliko prije ćemo ga najaviti i dr. Prije svega treba napisati Plan provođenja intervjua koji će sadržavati sve spomenuto. Smatram važnim naglasiti da svako provođenje internih istraga, a naročito dio kada se provodi intervju, u određenoj mjeri narušava redovni radni proces u kompaniji i zato sve treba biti detaljno i dobro isplanirano.
S kojim rizicima se tijekom intervjua suočava osoba koja je počinila neko zabranjeno djelo?
Vrlo često kod provođenja intervjua zaboravljamo da osoba s kojom razgovaramo razmišlja o tome što bi mogla biti poslijedica ili poslijedice intervjua na koji je pozvan. U večini slučajeva u pozivu za intervju osoba nije upoznata s detaljima razloga pozivanja već iste saznaje tek nakon što intervju započne. Prema mojim iskustvima vrlo je širok „popis“ rizika o kojima raznmišlja osoba koju se intervjuira, od sramote, reakcije poslovne okoline do gubitkka posla, eventualne naknade štete, pa čak i o mogućnosti tužbe od strane kompanije koja bi za poslijedicu mogla imati i uhičenje. Jasno da sve ovisi o razlozima zbog kojih se osoba intervjuira odnosno njezinoj ulozi u korporativnoj istrazi, odnosno radi li se o mogučem počinitelju neke nedopuštene radnje ili mogučem svjedoku, ali mislim da se možemo složiti da postoji niz rizika o kojima osoba razmišlja. Mišljenja sam da to kod pojedinih osoba može značajno utjecati na njezinu izjavu tijekom intervjua pa i na vrlo emotivne reakcije i o tome treba voditi računa.
Razgovarao: Alen Ostojić / Foto: Svijet sigurnosti
Objavljeni sadržaj serijala Jesmo li sigurni da smo sigurni? sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
