Međunarodna kampanja za borbu protiv nekažnjavanja napada na novinare počela je u četvrtak 2. studenog i trajat će 21 dan.
Zašto Hrvatska spada u zemlje koje samo deklarativno osuđuju napade na novinare? Trebaju li novinari prijavljivati prijetnje koje stižu preko društvenih mreža? O svemu tome u Intervjuu tjedna s novinarkom i urednicom Jasminom Popović govorio je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Saša Leković.
Stalno upozoravamo na napade na novinare, od verbalnih do fizičkih. U jednom smo regionalnom projektu, postoji i web stranica na koji se može prijaviti napad bilo koje vrste, i to pratimo, sve do sudskog završetka. U tijeku je nekoliko sudskih procesa, nekoliko ih je završilo, i to su uvijek slučajevi u kojima je napadač poznat. Problem je što u širenju govora mržnje ili napadu, prijetnjama smrću, uglavnom riječ o uvjetnim kaznama. Poruka je: možete vrijeđati, napadati, prijetiti smrću novinarima, jer ako vam se bude sudilo, bit ćete kažnjeni kao da ste prešli preko pješačkog prijelaza na crveno, a odbili ste platiti kaznu,rekao je Leković.
Iako ovaj međunarodni dan smatra političkom inicijativom, a kampanje ne mogu riješiti problem, kaže da je uvijek dobro da se barem na deklarativnoj razini velike političke institucije poput UN-a opredijele za očuvanje integriteta novinara i novinarstva. Bolje nego da ne čine ništa kao što to rade naše institucije, naši političari, istaknuo je.
Prema podacima, u 2016. hrvatska policija zabilježila je 78 slučajeva prijetnji novinarima, od čega je 35 puta podignuta kaznena prijava. Leković kaže da se te brojke ne podudaraju s informacijama koje HND ima. Kao veliki problem ističe nemogućnost provjere podatka.
Raspolažemo vrlo konkretnim primjerima novinara kojima se prijetilo ili im se nešto dogodilo. Petero kolega dobilo je prijetnje smrću, a ne znaju je li i što učinjeno, osim što je podnesena prijava policiji, Ne možemo dobiti nikakav podatak je li i što učinjeno. Naravno, ne tražimo podatke iz istrage. I novinari koji su prijavili napade, javili su nam da ih nakon podnošenja prijave nitko nije zvao i ne znaju što se kasnije događa. Prema podacima koje imam, a nemam neke koji bi me demantirali, to se zapravo ni ne pokušava riješiti, rekao je.
Pritom je naveo svoj primjer, rekavši da 2,5 godine nakon što je prijavio prijetnje nije saznao je li išta učinjeno.
Rekao je i da godinu dana nakon nezgode s automobilom na autocesti zna samo da su predistražne radnje u tijeku te da je prilikom vještačenja nedvojbeno utvrđeno da je kotač automobila namjerno oštećen kako bi do nesreće došlo. Volio bih, kaže, da se predistražne radnje privedu kraju.
Kao velik problem navodi i to da novinari koji su bili žrtve u javnosti postanu ljudi koji su izmislili te napade zbog ideoloških ili bilo kojih razloga.
Novinari apsolutno trebaju govoriti o prijetnjama koje dolaze putem interneta, jer se jedino na taj način može promijeniti svijest u javnosti da se takve stvari događaju te steći uvjeti da postoji politička volja da se to rješava. Vidimo da ona ne postoji, ali nećemo od toga odustati jer na sve naše informacije o napadima od mjerodavnih institucija i političara dobijemo šutnju i ignoriranje, pa čak i kada to potvrde međunarodne institucije. Riječ je o bahatosti, pootpunoj političkoj neodgovornosti, o tome da misle da politički ionako neće snositi nikakve posljedice zbog svoj ponašanja, istaknuo je Leković.
Pravilo je da razina osjetljivosti na napade na novinare govori o demokratskim standardim jedne države. Kod nas se takvo što nije dogodilo, imali smo i primjer političara koji je fizički napao novinara uoči izbora, vidimo da nema ni neke velike osude javnosti, često se priča prebaci na novinara je li on to zaslužio ili nije i sve se to razvodni, rekla je Popović.
To što se događa s novinarima nije nikakav pusti otok. U našem društvu se sve relativizira, dovode se u vezu i uspoređuju potpuno neusporedive stvari i to se čini da nije slučajno, to je organizirano. Mnogi koji u tome sudjeluju, upućuju prijetnje po društvenim mrežama, ili pismima, SMS-ovima, rezultat su takve atmosfere u društvu, odgovorio je.
Istraživanje s konkretnim podacima o napadima na novinare nije nikada napravljeno. Napadnuti su uglavnom ljudi koji svoj posao rade kako treba. Oni koji napadaju novinare koji se profesionalno ponašaju štite neke druge koji se zapravo ponašaju potpuno neprofesionalno. To nije teško utvrditi. Stvar je u tome da oni koji to rade i tako govore o novinarima nikada ne govore o konkretnim slučajevima, nego općenito. A kada spominuju konkretan primjer, ovi najveći bukači među političarima, nemaju nikakve argumente, a lijepe etikete, rekao je Leković.
Izvor: vijesti.hrt.hr
